Nakladnik: Istarski ogranak DHK, Pula; sunakladnik: Čakavski sabor Žminj
Naslov izvornika: Pola – verlorene Heimat.
Prijevod: Marieta Djaković, Kristina Djaković i Milan Soklić
Predgovor: dr. sc. Bruno Dobrić
Glavni urednik: Boris Domagoj Biletić; izvršni urednik: Bruno Dobrić
knjiga je objavljena 2024. u ediciji „Istra kroz stoljeća“
format: 17 x 24 cm; opseg: 250 str.
ISBN: 978-953-278-334-6
Pula je zavičaj i rodni grad autora ove knjige Jaroslava (Jare) Zemana (Pula, 1899 – Beč 1993). U svojim sjećanjima na djetinjstvo i mladalačko doba u ovome gradu, koja je napisao u poznim godinama (naslovivši ih „Pola – Verlorene Heimat“ /Pula – izgubljeni zavičaj) njegov prisan odnos prema rodnome gradu ilustrira kratak memoarski zapis o tome kako je tijekom rata primio očevu obavijest da će nakon skorog umirovljenja odseliti iz Pule i nastaniti se na području Koruške: “Misao o napuštanju Pule meni se nije nimalo sviđala, za mene je taj grad bio zavičaj u kojemu sam odrastao, a ne tek prigodno boravište.“ (str. 99). U vrijeme prvog duljeg izbivanja iz Pule početkom 1. svj. rata, kada je – kao gotovo cjelokupno civilno stanovništvo glavne ratne luka Habsburške Monarhije bio primoran („privremeno“, kako se tada govorilo) napustiti Pulu i odseliti u Beč, u glavnom gradu Monarhije osjećao se strancem i čeznuo je za zavičajem u provinciji.
Njegovi memoarski zapis o tom razdoblju života u Puli nisu samo osobna sjećanja na „lijepe mladenačke dane koje je proživio u Puli“ – gdje je živio do svoje 17. godine; to je individualna i obiteljska kronika koja je smještena u širi povijesni okvir. Sâma autorova sjećanja obasižu oko pola sadržaja knjige. Početni, povijesni dio knjige prikazuje razvoj carske i kraljevske Ratne mornarice (u nastavku „c. i kr. Mornarice“) i izgradnju Pule nakon što je odabrana za sjedište te Mornarice i glavnu ratnu luku Monarhije. Time autor ukazuje na to da se razvoj moderne Pule od sredine 19. stoljeća do 1918. godine ne može promatrati odvojeno od te Mornarice (a upravo su to nakon 1918. g. činili autori mnogih historiografskih prikaza tog razdoblja povijesti Pule) i koliko je ona važna za njega i za sve Austrijance (austrijske Nijemce) i pripadnike drugih naroda Monarhije koji su doselili u Pulu nakon što je grad sredinom 19. st. postao glavna ratna luka Monarhije.
Među doseljenim austrijskim Nijemcima bili su i njegovi roditelji – majka Leopoldina, rođena u Beču, i otac Anton, rođen u Moravskoj. Nakon vojne službe u Bosni njegov je otac od 1883. do 1917. godine živio u Puli s obitelji i tu je vodio brojne građevinske radove u službi c. i kr. Mornarice (npr. izgradnju lukobrana, zgrade uprave Arsenala, utvrda i dr.). Autor povezuje osobnu i obiteljsku kroniku s poviješću c. i kr. Mornarice i novijom poviješću Pule od sredine 19. st. do kraja Prvog svjetskoga rata, a sebe i pripadnike svoje generacije s kojima se družio i školovao u Puli (u Mornaričkoj školi, a potom u njemačkoj gimnaziji) naziva „djecom Mornarice“ (Marinekinder).
Pored hrvatskim čitateljima uglavnom dobro poznatog opisivanja i tumačenja civilizacijske podijeljenosti između (dijela) romanskog i slavenskog (u Puli prvenstveno hrvatskog) civilnog stanovništva glavne ratne luke, Zeman u ovoj knjizi navodi i brojna – hrvatskim čitateljima manje poznata – zapažanja i osobna iskustva o suradnji među pripadnicima desetak naroda koji su živjeli i radili u Puli, odnosno ovdje su bili na odsluženju obveznog četverogodišnjeg vojnoga roka, npr. opisuje suradnju njegovih školskih kolega u pulskoj njemačkoj gimnaziji – pripadnika triju najbrojnijih naroda u Puli (navodi da su njegovi sunarodnjaci bili u manjini u odnosu na Talijane i Hrvate). Jednako bliska suradnja koja je nadilazila nacionalne podjele bila je među pripadnicima c. i kr. Mornarice.
Rođen na prijelazu 19. u 20. stoljeće, Jaroslav Zeman je kao gimnazijalac doživio početak Prvog svjetskoga rata u Puli, slom Monarhije na kraju rata i prestanak postojanja c. i kr. Mornarice koja je za njega bila jedno s njegovim zavičajem Pulom. Napuštanje Pule i preseljenje u Beč doživio je kao gubitak zavičaja, vlastitih korijena i svijeta c. i kr. Mornarice koji je bio i njegov svijet: „Taj slom i njegove posljedice lišili su nas našega pulskog zavičaja i uništili sve naslijeđene predodžbe, pojmove i uvjerenja, kao i izglede na siguran životni put.“ (str. 231) „Ostala je ljubav prema tehnici“ koja se rodila u Puli u tom – kako ga autor naziva – „tehničkom svijetu“ c. i kr. Mornarice.
U ovoj je knjizi posebno zanimljiv opis spomenutog „tehničkog svijeta“ (kako ga autor naziva) c. i kr. Mornarice – posebno danas kada smo svjedoci gašenja njegova posljednjeg ostatka: stoljeće i pol duge tradicije brodogradnje u Puli. Počeci tehnike u ovome gradu vezani su za c. i kr. Mornaricu, a u ovoj knjizi Zeman je autentičan i kompetentan svjedok razvoja tehnike u Puli: „Rodio sam se, …u c. i kr. ratnoj luci Puli i stoga sam rastao u svijetu tehnike. Otac mi je bio voditelj izgradnje mnogih lučkih građevina Ratne mornarice, u našu su kuću mahom zalazili inženjeri u mornaričkoj službi. Meni i mojim prijateljima brodovi, strojevi, topovi, brodogradilišta, lučka postrojenja i radionice bijahu bliske stvari, svakoga smo ih dana mogli vidjeti i opipati. Pitanje koji ću poziv odabrati od samoga se početka uopće nije postavljalo, jedino se još moglo razmišljati o usmjerenju.“
O njegovim stručnim kompetencijama govori biografski podatak da je ova sjećanja napisao (krajem sedamdesetih godina 20. st.) kao umirovljeni redoviti profesor na Tehničkome sveučilištu u Beču, bivši dekan Fakulteta strojarstva i elektrotehnike i rektor Visoke tehničke škole. Stoga smo ovim prijevodom dobili i prvu knjigu na hrvatskom jeziku o povijesti razvoja tehnike i njezine primjene od strane c. i kr. Mornarice u ovome gradu, o počecima tog razvoja npr. izgradnji parnog postrojenja vodovoda na izvoru Karolina, čime je omogućena opskrba kućanstava vodom. Opisuje i kako su se on i njegovi vršnjaci divili ne samo vojnim, nego i civilnim tehničkim dostignućima – razvoju filmske tehnike s kojom se upoznaje posjećivanjem prvih pulskih kinematografa.
Poznato je da je Mornarica u tom razdoblju (kao i danas) primjenjivala najmodernija tehnička dostignuća, što ovoj Zemanovoj knjizi daje dodatnu vjerodostojnost. Imajući u vidu da je kao sin uglednog mornaričkog službenika imao privilegij pristupa povjerljivim vojnim informacijama o vojno-tehničkim dostignućima, mogao je neposredno svjedočiti počecima modernizacijskih vojnopomorsko-industrijskih procesa u ovome gradu. Autor opisuje izgradnju prvih mornaričkih hidroplana i podmornica, koje su mu pokazali vodeći inženjeri strojarstva, brodogradnje i topništva koji su radili za c. i kr. Mornaricu (npr. opisuje kako su ga oni vodili pri razgledavanju najmodernijeg i najmoćnijeg ratnog broda Viribus Unitis:„neopisiva atmosfera toga ogromna broda u meni je budila mješavinu straha i oduševljenja“). Zahvaljujući njegovom ocu, koji je vodio brojne građevinske radove u službi c. i kr. Mornarice, Zeman je posjećivao brojne takve građevine, pa je u ovim memoarskim zapisima detaljno opisao kako se od 1910. do 1913. odvijala gradnja velebnog pulskog lukobrana, koji je – pored izgradnje Arsenala, brojnih brodova, podmornica i hidroaviona, sustava utvrdi i drugih obrambenih objekata u Puli i okolici, vojarni, Mornaričke bolnice i Strojarske škole i drugih ustanova Mornarice – bio jedan od najvećih vojnopomorskih graditeljskih pothvata.
Ovi memorijalni zapisi nisu historiografsko djelo, nego su prvenstveno autorova osobna sjećanja na djetinjstvo i momaštvo u rodnome gradu Puli. Zemanova knjiga je i prilog identitetskim istraživanjima vezanima za Pulu od sredine 19. st. do 1918. i posredstvom ovoga hrvatskog prijevoda upoznaje hrvatske čitatelje s interpretacijom zbivanja u tom razdoblju s motrišta pripadnika c. i kr. Mornarice koje nadilazi ograničeno isticanje „našega“ nacionalnog, odnosno svjetonazorskoga motrišta na zbivanja u ovome gradu (i u Istri) od sredine 19. st. do kraja 1918. To je važan doprinos ove knjige, za što trebamo biti zahvalni autoru.
Iz prethodno rečenog je razumljivo da autor ne izdvaja pripadnike Mornarice po nacionalnosti); no, zbog dugogodišnjeg prešućivanja doprinosa i zasluga hrvatskih pripadnika c. i kr. Mornarice u hrvatskoj i jugoslavenskoj historiografiji, spomenuti ću da od hrvatskih časnika u knjizi spominje kapetana bojnoga broda Janka Vukovića pl. Podkapelskog i zapovjednika Mornarice admirala Maksimilijana Njegovana.
Završit ću osvrt na prikaz ove knjige u jednom austrijskom časopisu 2010. godine. Austrijski inženjer Helmuth Malnig, kojemu je profesor Zeman predavao, završava prikaz ove knjige zaključkom da bi Zeman „zasigurno bio ponosan da je doživio povijesnu preobrazbu“ njegove Pule; naime, ovdašnji stanovnici Pule prisjetili su se vlastite povijesti i oteli su je zaboravu, čak su postali dostojni sljednici tradicije c. i kr. Mornarice.“
Uvjereni smo da će ova knjiga omogućiti Polesanima/Puležanima da u novom svjetlu – konačno bez nametnutog ideološkoga, odnosno ekskluzivno-nacionalnoga interpretiranja prošlostnih zbivanja u Puli kao izrazito višeetničkoj sredini u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća – upoznaju posljednjih 170 godina povijesti ovoga grada.
Bruno Dobrić, izvršni urednik knjige
podaci o autoru na stražnjim koricama knjige