Pojedini časnici c. i kr. Mornarice koji su živjeli u Puli, odnosno ondje su povremeno bili u službi
Zapovjednici c. i kr. Mornarice:
Admiral Daublebsky von Sterneck, Maximilian (Klagenfurt, 1829. – Beč, 1897.). Nakon školovanja na Mornaričkom koledžu za kadete u Veneciji, pedeset godina (1847. – 1897.) služio je u Mornarici, uspinjući se u strogoj vojnoj hijerarhiji do čina admirala. Posebno se istakao u Viškoj bitki 1866., kada je kao zapovjednik oklopljene fregate Erz. Ferdinand Max izveo glasoviti manevar probijanja kljunom talijanskog zapovjedničkoga broda Re d’Italia. Kao i većini časnika c. i kr. Mornarice, i njemu je najduže i najznačajnije razdoblje službe vezano za Pulu: od 1869. do 1872. godine bio je vojni zapovjednik pulske luke, a od 1876. zapovjednik Arsenala. Od 1883. do smrti bio je zapovjednik Mornarice i šef Mornaričkog odsjeka pri Carskom ministarstvu rata u Beču. Sahranjen je u Puli, najprije na Mornaričkom groblju, a od 1898. u kripti novosagrađene Mornaričke crkve (Gospe od Mora), izgrađene na njegovu inicijativu 1898. Zaslužan je i za izgradnju brojnih ustanova i stambenih zgrada Mornarice, smještenih uglavnom u novoj pulskoj četvrti San Policarpo: Mornaričko-tehničkog odbora, Mornaričkog suda i zatvora, škola, vrtića (prvog u gradu), parkova i perivoja (npr. organizirao je sadnju 20.000 stabala u gradu i okolici, u Šijanskoj šumi), vojarni i brojnih stambenih zgrada – od radničkih (tzv. “baracce”)” do onih namijenjenih časnicima. (B. Dobrić)
Viceadmiral Spaun, Hermann Freiherr von (Beč, 1883. – Gorica, 1919.). Nakon školovanja na Mornaričkoj akademiji stupio je u c. i kr. Ratnu mornaricu. Odlikovan je za hrabrost u Viškoj bitki. Unaprijeđen je u čin viceadmirala i postavljen za zapovjednika Ratne mornarice i šefa Mornaričkog odsjeka u Beču u razdoblju od 1897. do1904., kada je c. i kr. flota postala svjetska pomorska velesila. (B. Perović)
Admiral Rudolf grof Montecuccoli (Modena, 1843. – Baden, 1922.). Školovan je na Mornaričkoj akademiji u Rijeci. U vrijeme Bokserskog ustanka u Kini zapovijedao je austrijskim brodovima. Godine 1903. unaprijeđen je u čin viceadmirala, a 1905. dobio je čin admirala. Pod njegovim je zapovjedništvom (1904. – 1913.) u Mornarici prihvaćen do tada najobimniji program izgradnje četiri ratna broda tipa „dreadnought“. (B. Perović)
„Veliki admiral“ (Großadmiral) Anton Haus(Tolmin, 1851. – Pula, 1917.) bio je zapovjednik s najvišim činom u mornarici od 1913. (kada je zapovjedništvo prenijeto iz Beča u Pulu) do 1917. godine. Nakon završene Mornaričke akademije u Rijeci bio je starješina klase pitomaca na toj akademiji. Zbog izuzetnih sposobnosti 1916. unaprijeđen je u čin „velikog admirala“, koji je radi njega uveden u Ratnu mornaricu. Godine 1917. pokopan je na Mornaričkom groblju, a 1925. je premješten na groblje u Beču.
Admiral Maksimilijan Njegovan(Zagreb, 1858. – 1930.) rođen je u Zagrebu 1858. godine u obitelji vojnog časnika. Već u ranoj mladosti želio se školovati na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, što su mu roditelji omogućili nakon završene pučke škole i realke u Gospiću. Akademiju završava 1877., nakon čega iz Pule kao kadet na korveti „Dandolo“ kreće na jednogodišnje krstarenje preko Atlantika.
Služeći na raznim brodovima c. i kr. ratne flote, Njegovan se usavršava u struci, završava specijalizirane mornaričke tečajeve, a i sam vodi tečajeve na pomorskoj školi i Mornaričkoj akademiji u Rijeci. Kao sposoban i cijenjen časnik napreduje u hijerarhiji mornarice. Bio je jedan od rijetkih zapovjednika flote koji nije bio aristokratskog porijekla.
U čin kapetana fregate promaknut je 1904., zatim 1907. – 1908. vodi štab eskadre, a 1909.-1911. predsjeda operativnim uredom mornarice u Ministarstvu rata u Beču. Godine 1911. postaje kontraadmiral, 1913. viceadmiral, a 1915. vodi ratnu akciju flote kod Ancone.
Početkom 1917., nakon smrti „velikog admirala“ Hausa, car i kralj Karlo imenuje ga zapovjednikom c. i kr. Mornarice i ratne flote. Razvoj ratnih operacija na Piavi i Soči i pokušaj c. i kr. vojske da prodre u sjevernu Italiju naveli su cara Karla i kasnije njemačkog cara Vilhelma II. da predlože Njegovanu napad flotom i bombardiranje Venecije, kako bi olakšali prodor svojih trupa na jug. Admiral Njegovan protivio se takvoj akciji.
Nešto kasnije, u Boki kotorskoj dio nezadovoljnih mornara pobunom traži kruh i mir. Pobuna je ugušena, a car Karlo imenuje novog zapovjednika flote, kapetana fregate Nikolasa Horthyja, nakon čega je Njegovan napustio Mornaricu i zatražio umirovljenje. Kratko vrijeme živi u Beču, zatim se vraća u Zagreb, gdje umire 1930. godine. Sahranjen je na Zagrebačkom groblju Mirogoj.
(autor teksta: Vladimir Njegovan)
Viceadmiral Karl Kailer von Kaltenfels (Pula, 1862. – Beč, 1917.) je u veljači 1917., nakon smrti Antona Hausa postavljen je za šefa Mornaričkog odjela pri Ministarstvu rata; umro je dva mjeseca nakon toga. Zaslužan je za uvođenje radiotelegrafije u c. i kr. Mornarici.
Viceadmiral Miklós Horthy de Nagybánya (Kenderes, Mađarska, 1868. – Estoril, Portugal, 1957.) bio je posljednji zapovjednik c. i kr. flote (od veljače do studenog 1918.) kada su se odvijali sudbonosni dani za Carevinu i za Pulu. Za zapovjednika flote imenovan je kao najmlađi po činu od svih admirala. Istakao se brojnim pomorskim akcijama, naročito u prepadima na veliku Otrantsku baražu. U ime cara Karla I. 31. listopada 1918. predao je flotu, bazu i pomorsku tvrđavu Pula predstavnicima Narodnog vijeća SHS iz Zagreba i otišao u Mađarsku, u kojoj je od 1919. do 1944. bio regent. Umro je u izbjeglištvu u Portugalu.
Admirali c. i kr. Mornarice:
Admiral Anton Freiherr Bourguignon von Baumberg (Hermannmiestec/Češka 1808. – Pula, 1879.). Kao kadet bio je u vojno-inženjerskoj školi (Pionierschule) Klosterneuburg, koju je završio kao najbolji učenik svoje klase. U mornarici je stupio 1825., a od 1840. je pobočnik zapovjednika eskadre, i sudjelovao je u napadu na utvrdu St. Jean d’Acre u Libanonu. Godine 1850. bio je voditelj mornaričke komisije u prvom njemačkom Bundestagu u Frankurtu na Majni, promaknut u čin kapetana bojnog broda 1852., pobočnik zapovjednika Mornarice nadvojvode Ferdinanda Maxa, zatim je 1853/54. vodio jednu flotnu postrojbu, a 1856., pri polaganju kamena temeljca pulskog Arsenala car Franjo Josip osobno ga je promaknuo u kontraadmirala. Od 1860. bio je zamjenik zapovjednika mornarice, ali se zbog neslaganja s nekim odlukama nadvojvode Ferdinanda Maximiliana povukao sa svog položaja i zatim je umirovljen, te je živio u Ljubljani i Trstu. Nadvojvoda ga je ipak 1864. prije svog odlaska u Meksiko ponovno vratio u aktivnu službu, kad je promaknut u čin viceadmirala i postavljen na položaj lučkog admirala Pule.
Zahvaljujući njegovoj organizaciji Arsenala bilo je moguće pojačati Tegetthoffovu eskadru prije bitke kod Visa, a 1866. postao je zapovjednikom trvđave Pula i prepustio je Tegetthoffu zapovjedništvo nad flotom. Prigodom 50. godišnjice službe car Franjo Josip ga je 1875. promaknuo u čin admirala, te je tako postao prvim admiralom c. i kr. Mornarice. Umro je u službi u 71. godini života u Puli, gdje je i sahranjen na Mornaričkom groblju. Njegovo ime nosi jedna pulska c. i kr. utvrda. (Z. Freivogel)
Kontraadmiral Josef Adalbert von Primavesi (1834. – 1898.); nakon uspješne časnike službe u 1889. je dobio čin kontraadmirala. Nakon umirovljenja 1892. nastavio je živjeti u svojoj vili u Puli; 1898. sahranjen je na Mornaričkom groblju.
Admiral Paul Friedrich August Edler von Pott (Oldenburg, 1842. – Pula, 1903.), c. i kr. Mornarice. Godine 1901. u rangu kontraadmirala postavljen je za zapovjednika pulskoga Arsenala. Kao kapetan broda “Pola” sudjelovao je u znanstvenim ekspedicijama na Crvenom moru (1895/96 i 1897/98). Izvješća s ovih putovanja objavio je u publikacijama austrijske Akademije znanosti i Komisije za oceanografska istraživanja. Bio je jedan od autora knjige “Takelung und Ankerkunde” (Wien 1873). Sahranjen je na pulskom Mornaričkom groblju. Pott, Paul Friedrich August Edler von (23.9.1842 – 13.1.1903), 1.5.1901 (15.5.01) KA
Viceadmiral Julius von Ripper (1847. – 1913.) u kolovozu 1905. postavljen je za lučkog admirala i zapovjednika ratne luke Pula. U povodu njegove smrti objavljen je 1914. članak u novinama „Naša sloga“, u kojemu se navodi da je “naša mornarica izgubila s pl. Ripperom jednog od najodličnijih svojih morovođa a naš narod iskrenog prijatelja i zagovaratelja.”
Viceadmiral Mieczyslaw Pietruski (Lwow /Lavov/, 1848. – Beč, 1905.), viceadmiral poljske narodnosti, bavio se izumima i eksperimentima vezanim za vojno pomorstvo. Izumio je uređaj za obranu od torpeda, o čemu je 1881. objavio članak u pulskom časopisu Mittheilungen. U Puli je stanovao u vili u četvrti Sv. Polikarp.
- Viceadmiral grof Karl Franz Lanjus von Wellenburg (San Martino di Valvasone pored Udina, 1856. – Pula, 1913) bio je potomak drevne plemičke obitelji .Tijekom vojne službe bio je nastanjen u Puli, gdje je obavljao različite dužnosti. Od 1912. bio je predsjednik Mornaričko-tehničkog odbora. Poginuo je 1913. od posljedica ranjavanja prilikom isprobavanju topa kalibra 30,5 marke „Škoda“, kada su uslijed eksplozije granate od 3 t u samome topu poginula tri mornara, a viceadmiral je teško ranjen te je umro u Mornaričkoj bolnici. Prema svjedočanstvima građana Pule, sprovod viceadmiralu i poginulim mornarma bio je najsvečaniji sprovod u ovom gradu.
Kontraadmiral Eduard Körber (Pula, 1861. – Pula, 1933.) u Puli je pohađao Mornaričku nižu školu, nakon čega je završio Mornaričku akademiju u Rijeci. Od 1911. bio je ravnatelj Hidrografskog zavoda u Puli.
Kontraadmiral Emil Fath (Hermannstadt, 1861. – Pula, 1912.) 1912. godine bio je voditelj 3. Odjela (topništvo ) u Mornaričko-tehničkom odboru u Puli,
Kontraadmiral Josef Kraus (Trst, 1863. – Pula, 1932.) umirovljen je 1918. u činu kontraadmirala. Nakon rata ostao je živjeti u svojoj vili u Puli; sahranjen je na Mornaričkom groblju.
Osim četvorice gore navedenih, na Mornaričkom groblju sahranjeni su sljedeći admirali: viceadmiral Anton Frh. von Wiplinger (1830. – 1896.), kontraadmiral Josef von. Primavesi (1834. – 1898.), kontraadmiral Richard Pogatschnigg (Trst, 1838. – Pula, 1895.), kontraadmiral Julius Heinz (1838. – 1909.), kontraadmiral Richard Lerch (Prag, 1852. – Pula, 1909.), kontraadmiral Gustav Engelbert von Nauta (1868.-1934) .
Viceadmiral nadvojvoda Karl Stjepan (Karl Stephan) (1860. – 1933.); služio je do 1896. u c. i kr. Mornarici u Puli, gdje je živio sa suprugom i obitelji. God. 1893. dobio je čin kontraadmirala, a 1896. povukao se iz službe u Mornarici. Bio je jedan od osnivača pulskoga jahtnog kluba K. U. K. Yachtgeschwader.
Kontraadmiral Wilhelm von Kesslitz (1862. – 1944.), mornarički časnik (umirovljen u činu kontraadmirala), geofizičar i hidrolog, od 1895. djelovao je u pulskom Hidrografskom zavodu; od 1914. do 1918. bio je njegov direktor. Od 1910. godine analizirao je morske mijene i seše na raznim lokacijama u Puli i na 33 postaje na istočnoj obali Jadrana. Analizirani mareografski podatci bili su baza podataka za opisivanje osnovnih značajki plime i oseke na Jadranu. U pulskom pomorskom časopisu Mittheilungen objavio je veći broj članaka.
Kontraadmiral Alojz Vjekoslav Bačić (Alois Bacich von Rečina) (1864. – 1950.) godine 1882. završio je Mornaričku akademiju u Rijeci. Napredovao je do predstojnika ureda Mornaričkog odsjeka Ministarstva rata u Beču. U čin kontraadmirala promaknut je nakon rata, 1919. godine.
Kontraadmiral Dragutin (Karl) Prica (1867. – 1960.). Nakon završene Mornaričke akademije, od 1885. je na službi u Puli. Radio je u admiralitetu i bio je načelnik stožera ratne luke Pula. Godine 1918. godine dobio je čin kontraadmirala. Od 1923. Do umirovljenja 1929. Bio je zapovjednik ratne mornarice Kraljevine SHS.
Kontraadmiral Vito Vončina (Vitus von Vončina) (Volosko, 1867. – Graz, 1935.) Godine 1885. završio je Mornaričku akademiju u Rijeci. Kasnije je na toj akedemiji predavao, a bio je i zapovjednik c. i kr. Strojarske škole u Puli. U čin kontraadmirala promaknut je 1918. Istakao se kao zapovjednik bojnog broda Radetzky pri uspješnom bombardiranju Lovćena 1914. godine. Nakon rata, 1923. godine diplomirao je medicinu u Grazu, gdje je radio kao liječnik. (Ervin Dubrović, Vojno-pomorska akademija u Rijeci 1866.-1914., Rijeka 2011, str. 28)
Ostali časnici c. i kr. Mornarice:
Kapetan bojnog broda Dušan pl. Preradović(Beč, 1854. – 1920.) nakon završene Mornaričke akademije u Rijeci stupio je u c. i kr. Mornaricu. U Puli je povremeno radio u Hidrografskom zavodu. Povijesne radove (pretežito o povijesti austrijske mornarice) objavljivao je u publikacijama tog zavoda i časopisima (npr. u „Vjesniku zemaljskog arhiva“ u Zagrebu). Bio je jedan od prvih darovatelja dvjestotinjak knjiga na hrvatskom jeziku za prvu javnu hrvatsku knjižnicu u Puli, osnovanu 1909. Njegova kćerka, austrijska pjesnikinja Paula pl. Preradović, koja je djetinjstvo provela u Puli, autorica je teksta austrijske himne, kao i ciklusa pjesama posvećenih Puli i Dalmaciji. (B. Dobrić)
Kapetan fregate Felix Falzari, austrijski književnik (Venecija, 1859. – Tulln, kraj Beča, 1912.). Završio je Mornaričku akademiju u Rijeci 1876. i stupio u c. i kr. Ratnu mornaricu te služio na brodovima, a 1885–1906. u različitim mornaričkim ustanovama u Puli (Hidrografskom zavodu, Mornaričkoj bolnici, zapovjednik Mornaričkoga zatvora). God. 1908. u mirovini mu je dodijeljen čin kapetana fregate. Surađivao je 1895–96. s F. Leharom, tada voditeljem mornaričkog orkestra u Puli, napisavši mu libreto za operu Kukuschka, a Lehar je za boravka u Puli uglazbio sedam njegovih pjesama (ciklus Waidmannslieder, op. 26). Preveo je na njem. libreto opere A. Smareglie Nozze istriane, što ga je napisao L. Illica (Istrianische Hochzeit, 1895). Objavio je zbirke novela i pripovijedaka: Orto. Sommernachtstraum (Dresden 1901), te Istrianische Novellen und andere Erzählungen (Linz, Wien i Leipzig 1903). Radnja većine pripovijedaka iz potonje zbirke zbiva se u malim mjestima u Istri. Falzari opisuje život običnih »malih ljudi« različitih narodnosti – siromašnih hrv. seljaka i ribara, tal. obrtnika, austr. vojnika u Puli i na ratnim brodovima i dr. (B. Dobrić)
Ginzkey, Franz Karl, austrijski književnik (Pula, 1871. – Beč, 1963.). Djetinjstvo je proveo u Puli, kamo mu se otac doselio kao činovnik c. i kr. Mornarice. Nakon prekida studija na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, u Trstu se školovao za časnika u pješaštvu. God. 1894. služio je kao poručnik u Puli. Potom je 1897–1914. bio kartografom u Vojnozemljopisnom institutu u Beču, a tijekom I.svj. rata ratnim izvjestiteljem. Umirovljen je 1920; 1934–38. bio je članom austr. Državnoga vijeća; sudjelovao je u osnivanju Salzburških festivalskih igara. Pisao je pjesme i prozu. Pripadao je krugu neoromantičara. Posebice se pročuo knjigama za djecu, koje su objavljivane u više izdanja. U djelu Die Reise nach Komakuku (1942) i u autobiografskom djelu Der Heimatsucher (1960) pripovijeda o svojem djetinjstvu i časničkom službovanju u Puli, gradu u kojem se zbivaju i pojedini prizori njegova romana Jakobus und die Frauen (1908). U pov. romanu Der von der Vogelweide (1912), o životu njem. srednjovj. pjesnika Waltera von der Vogelweidea, dio se radnje također zbiva u Puli, u XIII.st. Izabrana su mu djela (4 sv.) objavljena u Beču 1960. (B. Dobrić)
Skladatelj Franz Lehár(Komarno, Slovačka, 1870. – Bad Ischl, 1948.) (sl. 24) od 1894. do 1896. bio je šef Mornaričkog orkestra u Puli. Ondje je skladao operu „Kukuschka“ (za koju je libreto napisao Felix Falzari, mornarički časnik na službi u Puli), ciklus pjesama „Waidmannsliebe“ i valcer „Le belle Polesane“ (Lijepe Puljanke).
Kapetan bojnog broda Janko Vuković pl. Podkapelski(Jezerane u Lici, 1871. – Pula, 1918.) školovao se na Mornaričkoj akademiji u Rijeci. Kao pomorski kadet 1889.-1890. oplovio je svijet na korveti „Fasana“. Godine 1899. stječe čin poručnika bojnog broda, 1910. kapetana korvete, a 1912. kapetana fregate. Na početku rata 1914. bio je zapovjednik 1. torpedske divizije, a 1915. kapetan bojnog broda. Godine 1915. odlikovan je za zasluge pri potapanju talijanskog razarača „Turbine“. Preuzeo je zapovjedništvo nad admiralskim brodom „Viribus Unitis“ 11. ožujka 1918. Nakon propasti Monarhije, 31. listopada 1918. Narodno vijeće Države SHS imenovalo ga je admiralom i postavilo ga je za zapovjednika flote, koja je toga dana, odlukom cara Karla I., predana tom vijeću, nakon čega je na tom brodu podignuta hrvatska zastava. No, sljedećeg jutra „Viribus Unitis“ su potopila dva talijanska diverzanta, pri čemu je stradalo oko 400 članova posade zajedno s Vukovićem. „Vukovićevo držanje – kada je dao priliku zarobljenim Talijanima (diverzantima koji su minirali brod – op. ur.) da se spase, i potonuo je sa svojim brodom – ostalo je za pomorce svih nacija vojnički i ljudski vrijedno divljenja. (…) Vjeran tradicijama najplemenitijih pomoraca, ostao je Vuković na palubi broda koji mu je bio povjeren i – energično otklanjajući sva zaklinjanja da se spasi – potonuo je s njime.“ (H. Bayer von Bayersburg) (B. Dobrić)
Kapetan fregate Georg Ritter von Wolff(Trst, 1876. – Pula, 1931.), časnik c. i kr. Mornarice i slikar. Nakon propasti Monarhije ostao je živjeti u Puli, u Villi Wolff. Slikao je brojne vedute i pejsaže, posebno Pule, Brijuna i okolice, a brojne slike reproducirane su na razglednicama za vrijeme talijanske vladavine (sl. dolje desno). Pokopan je na groblju u Premanturi.
Poručnik bojnog broda Božidar Mažuranić (Karlovac, 1879. – Buenos Aires, 1952.), unuk hrvatskoga bana i pjesnika Ivana Mažuranića, sin Vladimira Mažuranića, pravnika i predsjednika JAZU, i brat spisateljice Ivane Brlić Mažuranić, od 1912. godine u Puli je bio jedan od prvih pilota c. i kr. Mornaričkog zrakoplovstva. Nakon rata, kao rano umirovljeni ratni ozljeđenik, diplomirao je slikarstvo na umjetničkoj akademiji u Parizu. Poslije 1945. živio je kao emigrant u Engleskoj i u Argentini. (prema podacima Teodora Darka Mažuranića, prapraunuka bana Ivana Mažuranića, koji je rođen u Argentini, gdje su njegovi roditelji emigrirali 1947.)
Klobučar, Viktor (Graz, 1878. – Zagreb, 1965.) mornarički časnik, sin istoimenog topničkog generala rodom iz Gospića, bio je pilot hidroaviona u Puli. Bio je prvi zapovjednik c. i kr. Mornaričkog zrakoplovstva. Ustrojio je mornaričko zrakoplovstvo i mrežu hidrobaza od Istre do Boke kotorske. (Vikipedija)
Kapetan korvete Georg Ritter von Trapp (Zadar, 1880. – Boston, 1947.) najpoznatiji je podmorničar c. i kr. Mornarice. Godine 1898. završio je riječku Mornaričku akademiju. Tijekom 1900. i 1901. bio je na oklopnom krstašu Maria Teresia u Kini i sudjelovao pri gušenju “Bokserskog ustanka”. Godine 1908. promaknut je u poručnika bojnog broda i poslan na podmornice. Južno od Otranta potopio je 27. IV. 1915. francuski oklopni krstaš Leon Gambetta, a 5. VIII. kod Palagruže talijansku podmornicu Nereide. U listopadu 1915. preuzeo je novu podmornicu “14”, bivšu francusku Curie, potopljenu u Puli u prosincu 1914. i zatim popravljenu. S njom na Sredozemlju potopio 12 trgovačkih brodova s ukupno 45.669 BRT. U svibnju 1918. promaknut je u kapetana korvete i postao zapovjednikom podmorničke postaje u Boki Kotorskoj. Dobio je niz odličja, također i viteški križ Reda Marije Terezije. U Puli je sagradio velebnu vilu (“Villa Trapp”). Poslije rata živio je u Salzburgu, a nakon priključenja Austrije Njemačkoj emigrirao je 1938. u SAD, gdje je i umro. (B. Dobrić)
Poručnik bojnog broda Dragutin (Karl) Valušnig (Walluschnig) (1882.-1954.)Nakon završetka školovanja stupio je 1901. u c. i kr. Mornaricu. Bio je na brodu „Viribus Unitis“ neposredno prije njegova potonuća. Pozivao je zapovjednika Vukovića da se spasi. Što je ovaj odbio. Nakon prestanka postojanja c. i kr. Mornarice služio je u jugoslavenskoj Kraljevskoj mornarici kao kapetan bojnoga broda.
Mornarički pilot Heinrich Huss (1884. – 1959.); nakon završetka školovanja u pulskoj Školi za pomorske aspirante 1904. postaje pomorski kadett 2. kl. u c. i kr. Mornarici. Bio je među prvim časnicima c. i kr. Mornarice koji su položli ispit za vojnoga pilota (1911. godine). Nakon unapređenja u poručnika b.b. postaje vođa hidroaviona br. 10 i nastavnik letenja u zrakoplovnoj postaji Pula do izbijanja Prvog svjetskog rata. S zrakoplovima br. 10 i br. 11 (hidroplani Donnet – Leveque) izvršio je više od 68 letova u Puli i Tivtu.
Poručnik bojnog broda Egon Lerch (Trst, 1886. – Venecija, 1915.) bio je jedan od najuspješnijih podmorničara c. i kr. Mornarice u Prvom svj. ratu. Godine 1914. je kao zapovjednik podmornice U 12 oštetio torpedom francuski zastavni brod “Jean Bart”. 8. kolovoza 1915. podmornica U 12 je pod njegovim zapovjedništvom pred Venecijom pri pokušaju uplovljavanja u lagunu naletjela na minu i potonula s cjelokupnom posadom.
Poručnik bojnog broda Gottfried Baron von Banfield(Herceg Novi, 1890. – Trst, 1986.) najslavniji pilot c. i kr. Mornarice iz Prvog svjetskoga rata, sin je austrijskog pomorskog časnika irskog podrijetla Richarda Banfielda (sudionika Viškog boja 1866.). Završio je vojno-tehničku školu u St. Pöltenu i Mornaričku akademiju u Rijeci, te je promaknut u kadeta 1909. Služio je na bojnim brodovima do promaknuća u poručnika fregate, a zatim se javio u mornaričko zrakoplovstvo. Položio je ispit 1912., ali se tijekom ljeta 1913. srušio sa zrakoplovom u Trstu i zadobio teške povrede. Ipak je ozdravio do 1914., služio na Sv. Katarini (u Puli) i u Boki, a zatim je poslan u hidroplansku postaju u Trstu, čiji je zapovjednik od lipnja 1915. Branio je Trst od zračnih napada, leteći na hidroplanima L 16 i A 11. Bio je najuspješniji zrakoplovac c. i kr. Mornarice s dvadesetak srušenih protivničkih zrakoplova, zbog čega je bio poznat pod nadimkom „Tršćanski orao“ (Adler von Triest). Dobio je niz odličja, a proglašen je vitezom Reda Marije Terezije. Obiteljska vila nalazila se u gradskoj četvrti Veruda (Banfield je tako nazvao i svoju jahtu). Poslije rata bio je prisiljen napustiti zaposjednutu Pulu i zaposliti se u britanskoj brodograđevnoj industriji, zatim se vratio u Trst i 1925. preuzeo brodarsku kompaniju svog punca D. Tripcovicha. Razvio je i službu spašavanja i dizanja potopljenih brodova. Nakon 1945. Banfieldovo poduzeće „Tripcovich“ dignulo je i niz brodova u Tršćanskom zaljevu kao i u Sueskom kanalu nakon rata 1956. (Z. Freivogel)
Inženjeri, astronomi, geofizičari, liječnici, izumitelji, hidrografi,dirigenti Mornaričkoga orkestra, mornarički svećenici:
Mornarički liječnik Mihovil Nazor (Ložišća na Braču, 1819. – Ložišća, 1892.) Godine 1852–53. bio je glavni liječnik u Lučkom admiralatu u Veneciji, a 1862. preuzeo je dužnost glavnog liječnika u Lučkom admiralatu u Puli i prvog načelnika (glavnog mornaričkog liječnika – Oberster Marineartzt) Mornaričke bolnice (1862. – 1866.). Nakon prijevremenog umirovljenja 1866. vratio se na rodni Brač. (B. Perović)
Mornarički glazbenik Christoph Stark (1821. – 1880.) bio je od 1864. do 1869. dirigent Mornaričkoga orkestra u Puli; gdje je, pored ostalih skladbi, skladao i „Teggetthoff-marš“. 1871. bio je i voditelj Glazbenog društva u Puli. Umro je 1880. od tifusa i sahranjen je na Mornaričkom groblju.
Mornarički glazbenik Josef Kovacs (Schmitz( (1825. – 1892.) bio je od 1873. do 1889. dirigent Mornaričkoga orkestra u Puli.
Glavni inženjer strojarstva Wenzel Müller v. Thomamühl (Zohsee/Sazava /Češka/, 1841. – Pula, 1910.). Nakon završenog školovanja na Politehnikumu u Beču 1866. stupio je u c. i kr. Mornaricu kao strojarski podmajstor na ratnim brodovima; iste godine sudjelovao je u Viškoj bitci. Od 1868. bio je nastavnik na pulskoj Strojarskoj školi za dočasnike; 1869. unaprijeđen je u inženjera strojarstva u Upravi za strojogradnju, a 1881. u višeg inženjera. Nakon šestogodišnjeg izbivanja iz Pule vratio se 1883. te je 16 godina bio direktor strojogradnje, najprije u Upravi za strojogradnju, a od 1885. kao direktor strojogradnje u Arsenalu. Godine 1900. unaprijeđen je u najviši rang inženjera strojarstva te je postao načelnik 2. odjela Mornaričko-tehničkog odbora u Puli. Umirovljen je 1904., a 1908. dodijeljena mu je plemićka titula. (B. Dobrić)
Mornarički liječnik dr. Johann Krumpholz (1846. – 1910.) od 1880. do 1906. bio je liječnik u pulskoj Mornaričkoj bolnici, a kasnije je kao voditelj Saniteta kopnene vojske i mornarice tvrđave Pula bio zaslužan za uspješnu borbu protiv malarije u Puli i u cijeloj Istri.
Siegfried Popper (Prag, 1848. – Prag, 1933.), brodograđevni inženjer. Nakon završena studija na visokim školama u Pragu i Karlsruheu, stupio je 1869. u službu c. i kr. Ratne mornarice. Od 1871. radi kao brodograđevni inženjer za ratne brodove u brodogradilištima u Trstu, Puli i u V. Britaniji. Kao vodeći konstruktor modernih ratnih brodova c. i kr. Mornarice, 1904. postaje glavni brodograđevni inženjer i predstojnik 1. odjela Mornaričko-tehničkog odbora u Puli; ondje ostaje do umirovljenja 1907. Potom radi kao savjetnik brodogradilišta u Trstu i jedan od projektanata bojnih brodova klase »Tegetthoff« (20000 t). Nakon I. svj. rata živio je u Pragu. (B. Dobrić)
Astronom Johann Palisa(Troppau /Opava (Češka), 1848. – Beč, 1925.) od 1871. bio je ravnatelj Mornaričke zvjezdarnice – posebnog odjela Hidrografskog zavoda u Puli, a 1872. dobio je čin kapetana fregate. Baveći se znanstvenim istraživanjima, ondje je od 1874. do 1880. otkrio 28 planetoida (sveukupno ih je otkrio 120). Kasnije je bio ravnatelj bečke zvjezdarnice.
Astronom Ivan Benko von Boinik (Karlovac, 1951. – Gorica,1903.), kapetan bojnog broda u c. i kr. Mornarici, radio je kao astronom na Mornaričkoj zvjezdarnici Hidrografskog zavoda u Puli. U c. i kr. Mornaricu primljen je 1868., nakon završene Mornaričke akademije u Rijeci. U službu je stupio 1872. u zvanju zastavnika bojnog broda. God. 1884/1885. privremeno je obnašao dužnost upravitelja Mornaričke zvjezdarnice u Puli, a od 1893. do 1901. bio je njezin upravitelj. Nakon toga završio je studij astronomije u Grazu. Organizirao je sustavna astronomska promatranja, a rezultate je objavljivao u astronomskom časopisima “Astronomische Nachrichten” i”Astronomische Rundschau“. Benko je bio prvi hrvatski profesionalni astronom. (Edi Puh, Astronomsko društvo Istra, Pula)
Mornarički glazbenik Franz Jaksch (1851. – 1931.) diplomirao je glazbu na Praškom konzervatoriju. Osamnaest godina (od 1899. do 1917.) bio je dirigent Mornaričkoga orkestra u Puli; tu je skladao i brojne skladbe.
Hidrograf Eugen Gelcich (1854. – 1915.) radio je u Mornaričkoj zvjezdarnici Hidrografskoga zavoda u Puli, nakon toga u Nautičkoj školi u Malom Lošinju
Mornarički glazbenik Ludwig Schlögel (1855. – 1894.) nakon završenog školovanja na Praškom konzervatoriju bio je od 1891. do 1894. dirigent Mornaričkoga orkestra u Puli.
Ivan Koršič (Solkan pored Gorice,1870. – Kobarid 1941.) stupio je u c. i kr. Mornaricu 1899. kao mornarički kapelan. Zahvaljujući njegovim izuzetnim sposobnostima pri organiziranju vjerskog i moralnog života mornara, godine 1915. dostigao je najvišu čast, položaj mornaričkog superiora c. i kr. Mornarice (u rangu admirala). Kao uvjereni Slovenac bio je veoma cijenjen kod slovenskih i hrvatskih mornara. God. 1920. imenovan je župnikom u Kobaridu, gdje je zbog izražavanja nacionalne svijesti doživio fašističke progone. (B. Perović)
Gjuro Stipetić, brodograđevni inženjer (Zagreb, 1876 – Zagreb, 1946). Na Visokoj tehničkoj školi u Beču diplomirao je 1899. Od 1900. u službi je c. i kr. Ratne mornarice, prvo u Ministarstvu rata u Beču, a od 1903. u puljskom Arsenalu, gdje je uskoro postao upraviteljem brodograđevnog odjela. God. 1911. napušta službu u ratnoj mornarici, te u novoosnovanom Cosulichevu brodogradilištu u Monfalconeu vodio odjel za ratnu brodogradnju, a 1914. imenovan je tehničkim ravnateljem. Projektira i nadzire gradnju niza jedinica za c. i kr. Mornaricu i za inozemne naručitelje. Od 1915. posebno je aktivan pri projektiranju i gradnji podmornica u Bremenu i Budimpešti, koje su u dijelovima dopremane u puljski Arsenal i ondje im se završavala gradnja. Odlazi 1920. u Zagreb gdje je imenovan profesorom na Visokoj tehničkoj školi (od 1926. Tehnički fakultet), na kojoj je bio jedan od utemeljitelja brodograđevnoga odjela. (Ivan Barbalić)
*“Kao predsjednik Hrvatsko-njemačkoga društva (1936–44) bio je poklonik njemačke kulture, književnosti, glazbe i tehničkih dostignuća, ali ne i ideologije koja je Njemačkom tada zavladala. Zbog obnašanja te dužnosti komunističke su ga vlasti osudile na smrt, te pogubile 1946.“ (Tehnička enciklopedija)
Inženjer brodogradnje Silvio (Silvius) Morin (1877. – 1928.) je nakon završetka školovanja na visokoj tehničkoj šoli 1899. g. stupio je u c. i kr. Mornaricu kao pripravnik u Arsenalu u Puli (u brodograđevnoj direkciji). God. 1901. primljen je u redovnu službu kao inženjer brodogradnje 3 klase. God. 1905. je inženjer brodogradnje 1. klase i iste godine premješten je u Mornaričko-tehnički odbor u Puli. God. 1908. premješten je u brodogradilište “Danubiuswerft” u Rijeci. God. 1910. premješten je u Mornarički odsjek Ratnog ministarstva u Beču, u sektor brodogradnje i na tom mjestu ostaje do kraja rata. God. 1917 unaprijeđen je u zvanje glavni inženjer brodogradnje 1. klase. (J. Vretenar)
Kapetan korvete i izumitelj Dagobert Müller v. Thomamühl (Trst, 1880. – Klagenfurt/Celovec, 1956.) 1915. je u Arsenalu projektirao i vodio izgradnju pokusne torpedne brodice na zračnom jastuku. Imala je istisninu 12 t, brzinu 36 čvorova i bila je naoružana s dva torpeda kalibra 350 mm. Pokusi su uspješno obavljeni 3. listopada 1915. u pulskoj luci, ali nije se prešlo na njezinu proizvodnju.
Inženjer zrakoplovstva i strojarstva, konstruktor hidroaviona Josef Mickl (1885. – 1965.) bio je pionir c. i kr. Mornaričkog zrakoplovstva. Godine 1910. u pulskom je Arsenalu započeo konstruirati prve hidroavione (zrakoplove Mickl). U srpnju 1912. proizveden je prvi austrougarski hidroavion koji je isporučen c. i kr. Mornaričkom zrakoplovstvu kao “Mornarički aparat I (Marineapparat I)”. Do Prvog svjetskog rata J. Mickl je razvio tri različita tipa hidroaviona s motorima male snage. Između 1914. i 1918. slijedilo je još pet tipova hidroaviona različitih kategorija. Budući da je nakon rata Austriji bilo zabranjeno proizvoditi avione, Mickl je tišao u Kraljevinu (SHS) gdje je radio kao konstruktor vojnih hidroaviona.
Dodatak 1: Tri značajna zapovjednika c. i kr. Mornarice koji su odredili razvoj Pule kao ratne luke Habsburške Monarhije
Viceadmiral Hans Birch Freiherr von Dahlerup (1790. – 1872.), podrijetlom Danac, na poziv carskog dvora postao je zapovjednik ratne mornarice od 1849. do 1851. Predložio je caru Franji Josipu I. izgradnju ratne luke s Pomorskim arsenalom u Puli. U svojim memoarima opisuje kako je pri razgledavanju pulske luke došao na zamisao da se ondje izgradi arsenal: „Dok sam za vrijeme ukrcavanja ugljena išao gore-dolje po palubi, prvi put javila mi se misao da se čitav sjeveroistočni zaljev u pulskoj luci naspe da bi se dobilo zemljište za arsenal, koji s obzirom na prostranost i udobnost može postati najljepši na svijetu.“ (H. B. v. Dahlerup, In österreichischen Diensten, Berlin 1911., str. 118). No Dahlerup nije bio suglasan s izborom Pule za glavnu ratnu luku, što je obrazložio nepostojanjem pomorske trgovine, brojnim nedostacima u pogledu urbane infrastrukture i lošim zrakom tog područja koji uzrokuje malariju. Godine 1851. on se povukao iz službe i vratio u Dansku. (B. Dobrić)
Viceadmiral Ferdinand Maximilian Habsburg (Ferdinand Maximilian von Habsburg Lothringen), austrijski nadvojvoda (Wien, 6. VII. 1832. – Quorétaro, Meksiko, 19. VI. 1867.), brat cara Franje Josipa I. i meksički car (1864.-1867.). Od 1854. do 1864. zapovjednik austrijske Ratne mornarice. Pod njegovim zapovjedništvom u Puli je započela ubrzana izgradnja Pomorskog arsenala i drugih najznačajnijih objekata vojno-pomorske baze i njezine infrastrukture.
Godine 1864. on je – na nagovor (i uz obećanu vojnu potporu) francuskog cara Napoleona III. i meksičkih monarhista – prihvatio ponuđenu mu meksičku krunu, no 1867. tijekom građanskog rata zarobili su ga i strijeljali pripadnici protumonarhističkih postrojbi. Fregatom “Novara” njegovi su posmrtni ostaci prevezeni u domovinu i sahranjeni u Beču. Mornarički časnici su mu u Puli postavili spomenik koji je 1919. talijanska vojska odnijela u Veneciju kao ratni plijen. C. Wurzbach, autor poznatog biografskog leksikona (Biographisches Lexikon des Kaisertums Österreich), ističe 1860. da je Maksimilijan “podigao ovaj propali grad (Pulu – op. B. D.) gradnjama od opće koristi” te navodi izgradnju vodovoda, Arsenala, plovećeg doka i dr. (B. Dobrić)
Kronologija života Ferdinanda Maximiliana nakon stupanja u c. kr. Ratnu mornaricu:
– 1851. stupio je kao poručnik fregate u c. kr. Ratnu mornaricu;
– 1853. imenovan je kapetanom korvete;
– 1854. postao je kontraadmiral i vrhovni zapovjednik flote;
– 1857. dobio je i naslov generalnog guvernera Lombardije – Venecije;
– 1858-1859. putovanje u Brazil carskim brodom”Elisabeth”;
– 1864. preuzima meksičku carsku krunu i napušta vrhovno zapovjedništvo mornarice;
– 4. travnja 1864. otplovio je carskim brodom “Novara” u Vera Cruz;
– 7. lipnja 1864. ušao u glavni grad Meksika kao meksički car;
– 19. lipnja 1867. pobunjenici su ga uhitli i strijeljali u Queretaru;
– 6. siječnja 1868. njegovo tijelo vraćeno je u Trst njegovim “sudbinskim brodom” – fregatom “Novara”. Admiral Wilhelm Freiherr von Tegetthoff (Maribor, 23. XII. 1827. – Beč, 7. IV. 1871.). Nakon završenog školovanja na pomorskoj školi u Veneciji stupio je 1845. u austrijsku Ratnu mornaricu. Istaknuo su u bici kod Helgolanda (u ratu Austrije i Pruske protiv Danske) zbog čega je promaknut u čin kontraadmirala. U pomorsku povijest ušao je kao pobjednik nad brojčano višestruko nadmoćnijom talijanskom flotom u bitci kod otoka Visa 1866. Bio je zapovjednik c. i kr. Ratne mornarice od 1868. do 1871., kada je proveo njezino preuređenje. U Puli mu je na Monte Zaru 1877. postavljen spomenik, djelo austrijskog kipara K. Kundtmanna, koji je 1935. premješten u Graz. (B. Dobrić)
Zapovjednik C. i kr. mornarice admiral Maximilian Freiherr von Sterneck u Puli >>
Kapetan korvete Georg Ritter von Trapp, zapovjednik podmornice >>
