Stanko Piplović:

Nakon izbora Pule za središnju ratnu luku Monarhije sredinom XIX. stoljeća, vojno-pomorsku je bazu trebalo osigurati od napada. Najprije je utvrđen ulaz u luku radi sprečavanja eventualnog prodora neprijateljskih brodova. Pored toga, trebalo je onemogućiti i napad iz pozadine, jer se neprijatelj mogao iskrcati na drugom mjestu i napasti s kopnene strane. Stoga je od četrdesetih godina XIX. stoljeća na okolnim brežuljcima započeta izgradnja prstena samostalnih utvrda – forova. Tako je Pula utvrđena kao primorska pojasna tvrđava s glavnom zadaćom zaštitite vojno-pomorske baze, osiguranja operacijske osnove floti i pružanja potpore floti u priobalnom području.

Pojasne su se tvrđave u to vrijeme razvile kao odgovor na inovacije teškog napadačkog naoružanja. U skladu s tim preuređene su brojne starije tvrđave za zaštitu flota u Europi.

Osnovni elementi pojasne tvrđave su forovi, samostalne utvrde osposobljene za kružnu obranu. Počeli su se primjenjivati u XVIII., a ušli u široku uporabu u XIX. stoljeću. Naime, tehničkim usavršavanjem topništva, povećavanjem njegove razorne moći, pokretljivosti, brzine i točnosti gađanja, kontinuirani sustav fortifikacija s bastionima i zidovima među njima više nije odgovarao svrsi, jer ga je topništvo lako rušilo. S druge strane, kako je domet topništva povećavan, obrambeni sklop je morao biti sve dalje od jezgre, pa je postao dugačak, a time i odviše skup. Stoga su bedemi s bastionima zamijenjeni odvojenim forovima, a međuprostore su branile posebne baterije s forova i trupe s položaja uređenih na način poljske fortifikacije.

Forovi prvog prstena oko Pule kamene su građevine u obliku potpuna ili sa stražnje strane otvorena kružnog prstena, s dvorištem u sredini, gdje se obično nalazila cisterna za vodu. Zidani su kvalitetno obrađenim kamenim klesancima s jakim svodovima od opeka. Topovi su bili smješteni u kazamatima – presvođenim prostorijama raspoređenim uokolo po obodu fora. S obzirom na još uvijek primitivne lafete koji nisu omogućavali okretanje cijevi, oružje je bilo postavljeno oko fora. Za neposrednu zaštitu, ukoliko bi neprijatelj prodro na samu crtu obrane, for je okruživao širok i dubok rov, a u zidovima puškarnice. Time se otežavao fizički pristup foru uz podršku pješačke vatre.

Osim za zaštitu vojne baze, svaki je for bio osposobljen za samoobranu u slučaju neposrednog napada neprijatelja. Sa stražnje strane, okrenut prema gradu, izgrađen je ulaz zaštićen cvingerom (prostorom između vanjskog i unutrašnjeg bedema). Preko rova do pretprostora vodio je pokretni most. U unutrašnjosti fora bile su prostorije za smještaj vojnika: spavaonice za časnike i vojnike, kuhinja, skladišta hrane, opreme i streljiva te sanitarni čvorovi.

Forovi su građeni na uzvišicama s kojih je bila dobra preglednost, čime je ujedno osigurana vizualna povezanost susjednih utvrda. Njihov je razmak uvjetovan dometom bočne artiljerije, a udaljenost od grada ovisila je o dometu napadačke artiljerije. Različitih su ve ličina, ovisno o ulozi koja im je namijenjena: najveći su imali zadaću obrane s mora, dok su oni s kopnene strane manji. Gradila ih je Inženjerijska uprava u Puli (k. (u.) k. Genie Direction zu Pola), a posadu je činila kopnena vojska.

Ulaz u pulsku luku štitile su dvije jake utvrde. S njegove je južne strane, na poluotoku, for “Marie Louise”, a sa sjeverne, na isturenom rtu, for Christo (Punta Kristo). For “Marie Louise”, građen od 1857. do 1861., najveći je for kružnog tipa. Promjer mu je 105 m, a uokolo ima 31 topovski kazamat. Danas je taj for dobro očuvan.

Među ostalim forovima ističu se oni s južne strane luke, usmjereni prema ulazu u luku i prema otvorenom moru. Smješteni su uglavnom na poluotoku Muzil (Musil), koji s te strane zatvara lučki akvatorij. For Muzil građen je od 1852. do 1855. Ima osnovu u obliku punog kružnoga vijenca, promjera 35 m, i dvije etaže. Iz donje se puščanom vatrom štitio rov, a u gornjoj je prvobitno bilo 15 kazamata za topove.

Najmanji je bio for Max (Maksimilijan), izgrađen na prevlaci poluotoka Muzil. Nazvan je po nadvojvodi Ferdinandu Maksimilijanu, zapovjedniku mornarice. Srušen je kada je na tom mjestu izgrađen kamenolom za tvornicu cementa.

For Bourguignon, podignut 1860. južno od uvale Valsaline, i danas je dobro očuvan. Promjer mu je 29 m. Ima dvije etaže, a na gor njoj je uokolo smješteno 20 kazamata za topove. Na stražnjoj strani, pred ulazom, ima obrambeno dvorište s dva velika bočna kofra (kazamatirana objekta namijenjena neposrednoj obrani tvrđavnog rova od napada neprijateljskog pješaštva).

For Casoni vecchi, na brežuljku Vidikovac, ima promjer 35 m, a na katu je 15 topovskih kazamata.

Drugu grupu prvog pojasa forova uokrug luke sačinjavaju forovi koji su ratnu luku branili s kopnene strane na istoku (S. Michele / Sv. Mihovil, Monvidal, S. Giorgio / Sv. Juraj), dok je treća grupa smještena na sjeveru (Munide, Monte Grosso, Punta Kristo/ Christo).

U okviru dubljeg osiguranja pomorske baze u Puli utvrđeno je i otočje Brijuni, kao njena isturena obrambena crta. Na najvišem vrhu otoka Veliki Brijun počela je 1865. izgradnja velikog fora Tegetthoff, u obliku trokatne kazamatirane kule promjera 50 m, okružene još jednim kazamatiranim prstenom promjera 90 m. U to vrijeme bio je to jedan od najvećih austrougarskih primorskih forova. Početkom XX. stoljeća njegova je ratna posada bila sastavljena od 8 časnika i 359 vojnika. Zalihe hrane dostajale su za 90, a vode za 340 dana. Bio je naoružan s 26 različitih artiljerijskih oruđa.

Nasuprot Malom Brijunu, za obranu sjevernog ulaza u Fažanski kanal i za obranu Pule s kopnene strane izgrađena je skupina Paravia (Barbariga) s obalnim forom Forno i bitnicama.

No, napadna tehnika nastavila se ubrzano usavršavati. Već oko 1860. godine počeli su se uvoditi topovi s unutra spiralno olučenim cijevima, umjesto dotadašnjih glatkih. To je omogućilo da zrna dobiju izduženi oblik, pa je uz njihovu istu težinu bio potreban znatno manji kalibar. Osim toga povećala se točnost gađanja. Inovacije su omogućile da se bedem probije s udaljenosti od 3 do 4 km te da se grad bombardira s udaljenosti od 5 km.

U okviru općeg razvitka industrije i tehnologije topništvo se stalno poboljšavalo. Oko 1888. godine granate su se počele puniti brizantnim eksplozivom, čime su dobile daleko veću probojnu moć. Radi toga su se kod utvrda morali primijeniti otporniji materijali – beton i čelik. Jednako tako, umjesto krutih lafeta koji su se, kad bi top opalio, trzali zajedno s cijevi, krajem XIX. stoljeća uvode se elastični. Time je osigurana potpuna stabilnost topova te je omogućeno povećanje brzine paljbe.

Sve je to imalo za posljedicu da postojeći forovi više nisu bili u stanju odolijevati sve snažnijoj napadačkoj vatri. Stoga su neki forovi u Puli najprije ojačani zemljanim nasipima, no i to se pokazalo nedovoljnim. Zbog povećanja dometa ofenzivnog topništva, tvrđave malog promjera nisu se više mogle braniti. U nastojanju da se napadača drži što dalje od jezgre, branitelj je isturio pojas forova na veću udaljenost, koja je stalno rasla. Ali time su međuprostori postali slaba mjesta na koja je neprijatelj usmjeravao napade. Na isti se način postupilo i u Puli, pa se u skladu s novim zahtjevima ratne tehnike pristupilo gradnji drugog, otpornijeg prstena forova.

Novi forovi su bili veći i drukčijeg oblika. Umjesto kružnog, dobili su trapezasti ili pravokutni oblik. U njihovoj unutrašnjosti smještene su vojarne, skladišta i osmatračnice. Sve je prekriveno i zaštićeno debelim zemljanim slojem. No, zbog slabe ventilacije i nedostatka izolacije njihova unutrašnjost je bila mračna i vlažna, što je otežavalo boravak vojnika. Pristup je sa stražnje strane, gdje je ograđeno dvorište. Topovi su smješteni na otvorenome, na vrhu, u nizu iza grudobrana, a uz njih su bila priručna skladišta streljiva. S obzirom na njihovu bolju pokretljivost, mogli su svi usmjeriti vatru na isti cilj. I ti su forovi također opasani sustavom prepreka protiv pješaštva.

Među novim forovima na prilazima Puli posebno se ističu oni s južne strane, na poluotocima Stoja i Verudela, usmjereni k otvorenom moru. Prema kopnu je kružni prsten kojemu osnovu čine forovi Pomer, Turcijan (Monte Turtian), Danijel (Monte San Daniele), Bradamante i Kaštelir (Monte Castellier). Na južnom dijelu otoka Veliki Brijun, u predjelu poluotoka Penede, izgrađeni su forovi istoga tipa.

Na otočiću Mali Brijun, od 1895. do 1900. godine izgrađen je veliki for Brioni minor (Mali Brijun), koji je štitio prilaz Puli kroz Fažanski kanal. To je najveći fortifikacijski objekt u sustavu obrane pomorske baze Pule. Dužina (bez rova) mu je oko 175 m, a širina oko 90 m. Pravi je graditeljski podvig to da je dijelom izdubljen u živoj stijeni. Uokolo je veliki rov u čijem je južnom dijelu velika naplavna površina za skupljanje kišnice. Voda se provodila u dvije cisterne ukupne zapremine 430 kubika. Zalihe vode i namirnica bile su za 90 dana. Posada se sastojala od 12 časnika i 530 vojnika. Osnovno naoružanje bila su dva topa od 30,5 cm, dva od 28 cm i baterija od četiri topa “Škoda”, kalibra 15 cm. Ta utvrda je veoma dobro očuvana.

Daljnjim ojačavanjem forova, početkom XIX. stoljeća počelo se primjenjivati nove građevinske materijale – armirani beton i čelični oklop. Tako su npr. i for Tegetthoff i Peneda dobili kupole. Radovi na utvrđivanju su se stalno odvijali. Počevši od po 3 okrugle tvrđave sa svake strane ulaza u pulsku luku, izgrađene 1866. godine, do 1910. njihov je broj narastao na 28.

Tijekom Prvog svjetskoga rata u Puli se nastavilo ubrzano graditi fortifikacije. Grad je ograđen žicom, a 1915. evakuirano je civilno stanovništvo. U Puli i njenoj okolici nisu se vodile značajnije vojne operacije. S njenih utvrda nije bilo vatrenih djelovanja, ali su one pružile sigurno zaklonište pomorskim snagama.

Nakon rata, razvojem nove taktike ratovanja na širokim bojišnicama, s uporabom velikih armija, pojasne tvrđave su izgubile značaj. Ulaskom u sastav Italije, pulske utvrde izgubile su svoju primarnu borbenu funkciju i adaptirane su u druge svrhe, najčešće kao skladišta. Danas je većinu tih utvrda vojska napustila, no zbog nebrige i nedovoljne zaštite one su nakon toga izložene propadanju. No, dio njih je razmjerno dobro očuvan (npr. “Marie Louise”, Bourguignon, Muzil, Tegetthoff, Mali Brijun, Verudela). Budući da su to važni spomenici fortifikacijske arhitekture, potrebno ih je očuvati od propadanja i devastacije (odnošenje kamenja) i naći im novu, prikladnu namjenu.¹

---

¹ „Aquarium Pula“ (direktorica dr. sc. Milena Mičić) koji od 2002. koristi obalnu utvrdu Verudela najbolji je primjer kako treba obnavljati i održavati fortifikacijsku graditeljsku baštinu. U obalnnoj bitnici San Giovanni, danas prostor Aquariuma Pula, od 2024. g. izložena je Zbirka Gallerion posvećena c. i kr. Mornarici. https://aquarium.hr/hr/gallerion (B. Dobrić)

Fotografije