Zvonimir Freivogel, Coburg (Njemačka)

U pulskom Pomorskom arsenalu sagrađen je niz austrougarskih ratnih brodova, a održavani su i U popravljani skoro svi brodovi carske i kraljevske mornarice, od brodova na jedra, preko parnih oklopnjača do podmornica. U Arsenalu su sastavljane i njemačke male podmornice, nekoliko ih je montirano ili građeno i za c. i kr. mornaricu, a ovdje su građeni i hidroavioni.

Vodstvo austrougarske c. i kr. mornarice neke je novogradnje “maskiralo” kao “temeljite pregradnje”, kako bi se korisno uporabila novčana sredstva planirana za popravke. Tako nije trebalo tražiti dodatna sredstva od parlamenata dvojne monarhije, što je često kočilo razvoj i gradnju. Neki od tih “obnovljenih” brodova – koji su zadržali samo svoja imena i dijelove opreme, ali su de facto bili potpuno nove jedinice – građeni su u Arsenalu.

U radu se navode brodovi sagrađeni u Puli do kraja Prvog svjetskoga rata, te sagledava ulogu pojedinih gradnji u razvoju mornaričke tehnike i povijesti ratovanja na moru. U Arsenalu su  dovršavani brodovi i podmornice čija je gradnja započeta u drugim brodogradilištima.

U pulskom Pomorskom arsenalu, današnjem brodogradilištu Uljanik, od 1856. do 1918. sagrađen je niz ratnih brodova i manjih plovila za austrijsku, poslije austrougarsku ratnu mornaricu¹. Tu je održavana, dokirana i popravljana većina brodova Carsko-kraljevske/ Carske i kraljevske mornarice, od jedrenjaka preko parnih oklopnjača, bojnih brodova, krstarica, razarača i torpiljarki do podmornica². U Arsenalu su se gradile austrougarske podmornice Ub. 1 i 2 te sastavljale male obalne podmornice tipa UB 1, koje su bile građene u Njemačkoj i u dijelovima željeznicom dopremane u Pulu³. Unatoč malim protežnostima djelovale su na Jadranu, Sredozemlju i Crnom moru. Nekoliko jedinica toga tipa montirano je za C. i kr. (Carsku i kraljevsku) mornaricu, a slijedile su i veće podmornice. Zanimljivo je da je Arsenal proizvodio i hidroavione, kao i pokusna plovila, poput prvoga glisera na zračnom jastuku (projekt Müller-Thomamühl), oklopljenoga glisera (projekt Eckert von Labin) ili pokusnoga glisera (projekt Szombaty)⁴.

Prvi ratni brod čija je kobilica položena u Arsenalu bio je “Kaiser” (sl. 1) , drveni linijski (bojni) brod s pogonom na jedra i parni stroj, naoružan s 92 topa na dvije palube, nalik jedinicama iz doba bitke kod Trafalgara s početka XIX. stoljeća⁵. Nakon njega trebao je biti sagrađen još veći “polublizanac” “Österreich”, naoružan sa sto topova, čija je gradnja kasnila, a zatim nije ni počela, jer su u međuvremenu u Trstu naručene prve oklopnjače “Drache” i “Salamander”. Unatoč zastarjelom konceptu, “Kaiser” se istaknuo u prvoj bici oklopnjača na otvorenom moru, Viškom boju 1866. godine, kad je predvodio postrojbu drvenih ratnih brodova u sklopu austrijske eskadre admirala Tegetthoffa. Preživio je sukob s modernim talijanskim oklopnim fregatama i oklopnjačama s kulama, a tijekom 1860-ih i 1870-ih godina u Puli mu je udahnut nov život.

Zanimljiv je bio običaj austrougarske mornarice da neke novogradnje “maskira” kao “temeljite pregradnje” kako bi se korisno uporabio novac planiran za popravke⁶. (Slično načelo rabila je i mornarica SAD-a potkraj XIX. stoljeća: zamjenjivala bi zastarjele monitore novijim jedinicama.) Tako nije trebalo podnositi zahtjeve parlamentima Dvojne Monarhije (Austro-Ugarske) da odobre sredstva za gradnju, što je često kočilo razvoj i radove. Neki od tih “obnovljenih” brodova – koji su zadržali samo ime i dijelove opreme (kotlove, dio oklopa ili trupa), ali su de facto bili potpuno nove jedinice – sagrađeni su u pulskom Arsenalu.

Linijski brod “Kaiser” već je 1866. godine predviđen za preinaku u oklopnjaču, jer se pri pregledu drvenog trupa ustanovilo da je u izvrsnom stanju. Novi projekt izradio je 1868. inženjer Josef Romako, a stari bojni brod izvučen je u veljači 1869. na navoz na otoku Uljaniku, gdje je demontiran gornji dio trupa i brod je pregrađen, poput oklopnjače “Lissa”, građene od 1867. do 1869. u Trstu (također prema Romakovim planovima). Donji dio trupa i dio iza bočnog oklopa (debljine do 160 mm) bio je od drveta, a gornji neoklopljeni trup od željeza. Pogonski stroj ostao je isti, ali je ugrađeno šest većih i jačih parnih kotlova.

Novo naoružanje uključivalo je deset topova “Armstrong” kalibra 230 mm, koji su se punili sprijeda (jer naručeni Kruppovi topovi sa stražnjim punjenjem nisu zadovoljavali uvjete⁷): osam ih je postavljeno u oklopni “kazamat” debljine 140 mm, a dva u oklopljenu “redutu” iznad kazamata. Tijekom službe imao je i niz manjih topova za obranu od torpiljarki. Radovi su dosta sporo napredovali: tako je “Kaiser” tek 1871. s navoza prebačen u balansni dok, koji je napustio 15. siječnja 1872. godine. Parni je stroj ugrađen početkom 1873., a brod je tek u veljači 1874. ušao u sastav eskadre (sl. 2). Bio je u službi i pričuvi do 1888., kad je prešao u tzv. drugu pričuvu. Trup je počeo trunuti, te zato “Kaiser” nije prodan mornarici Venezuele, nego je od 1902. kao hulk “Belona”, bez pogona i naoružanja, pretvoren u ploveću vojarnu – brod za stanovanje. Pripao je Italiji 1920. i zatim je izrezan. Tako je prvi brod iz pulskog Arsenala zahvaljujući obnovi nadživio carstvo i cara u čije je doba nastao.

Oklopna fregata “Prinz Eugen” građena je od 1861. do 1863. u Trstu, sudjelovala je u Viškom boju, a 1870. bila je prva jedinica dokirana na novom suhom doku u Puli. Tijekom sljedećeg dokiranja 1873. demontirani su stroj, vijak, pramčana statva i drugi dijelovi opreme, te uporabljeni za kazamatnu oklopnjaču “Don Juan d’Austria”, dok je stari trup postao školska bitnica topničke škole, od 1876. kao hulk “Feuerspeier” (Pljuvač vatre). U Puli je istodobno pod krinkom preinake – prema planovima inženjera Romaka – od 1874. do 1878. sagrađena nova kazamatna oklopnjača “Prinz Eugen” (sl. 3), naoružana s osam topova kalibra 210 mm, četiri kalibra 90 mm, dva kalibra 66 mm, dvije strojnice i četiri torpedne cijevi. Dva “blizanca”, “Don Juan d’Austria”, i “Kaiser Max”, “pregrađena” su na isti način u Trstu. “Obnovljeni” “Prinz Eugen” ostao je u službi kao dio eskadre i u pričuvi do 1904., kad je postao hulk bez pogona, a od 1909. rabljen je kao brod-radionica pod imenom “Vulkan”. Talijani su ga zaplijenili 1919. i nije vraćen Kraljevstvu SHS, kojemu je trebao pripasti prema odredbama mirovnog sporazuma.

Parna korveta “Donau” također je “pregrađena” u Puli, gdje je od 1888. do 1893. pretvorena u novi brod (sl. 4) uz korištenje dijelova prethodnika iz 1855. – 1856. Dobila je čelična rebra i drveni trup, a planirana je za školske i istraživačke misije širom svijeta. Naoružanje je činilo 10 brončanih topova kalibra 120 mm, jedan kalibra 66 mm i četiri brzometna kalibra 47 mm. Osim stalne posade od 33 čovjeka ukrcavao se i određeni broj kadeta. “Donau” od 1894. do 1901. obavlja niz prekooceanskih putovanja, posjećujući brojne luke u Africi, Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi, na Sredozemlju, Bliskom, Srednjem i Dalekom istoku⁸.

Poslije promjene kotlova “Donau” je od 1906. bio ploveća škola za mornaričke dočasnike u Šibeniku, gdje su ga 1919. zaplijenili Talijani, ali je vraćen Kraljevstvu SHS. Zadržan je kao ploveća vojarna i škola za buduće mornaričke dočasnike, najprije pod imenom “Šibenik”, a poslije kao “Krka”. I tijekom talijanske okupacije od 1941., kao i njemačke potkraj 1943. godine, bio je vezan uz poluotok Mandalina, gdje su ga 16. studenog 1943. potopili britanski avioni, čije su posade vjerojatno mislile da je riječ o modernom ratnom ili opskrbnom brodu, a ne o veteranu školskih krstarenja s prijelaza iz XIX. u XX. stoljeće⁹.

Poseban je slučaj razarača “Huszar”, koji je 1904. naručen u Velikoj Britaniji kao prototip za seriju razarača istisnine 400 tona, građenih u Trstu i Rijeci te naoružanih jednim topom kalibra 66 mm, sedam kalibra 47 mm i dvjema torpednim cijevima. “Huszar” se 3. prosinca 1908. nasukao na Rt Albanež južno od Boke kotorske. Unatoč pokušajima brojnih ratnih i pomoćnih brodova, spašavanje nije uspjelo, te se slomio u oluji i potonuo 12. prosinca. Već su poslije tjedan dana na 12 metara dubine pronađeni njegovi ostaci, s kojih su do kraja ožujka 1909. spašeni naoružanje, kotlovi i parni strojevi, a podignut je i krmeni dio trupa.

Odlučeno je da se uz uporabu te opreme u Puli sagradi novi razarač istog imena, pa je tako “Huszar” “uskrsnuo” 1911. u sklopu programa “Preinaka Huszara”. Ujedno je bio prvi razarač te klase kojemu su produljeni dimnjaci kako bi dim manje smetao posadu, a 1913. dobio je i pet kratkih topova kalibra 66 mm umjesto sedam kalibra 47 mm. Djelovao je na Jadranu tijekom Prvog svjetskog rata, a 1918. nalazio se u Puli, gdje su ga zaplijenili Talijani i izrezali poslije 1920. godine¹⁰.

Dva posljednja bojna broda sagrađena u Puli prije nego je gradnja kapitalnih jedinica potpuno prešla u Trst (i Rijeku) isto su tako vrlo zanimljiva. “Kronprinz Erzherzog Rudolf” bio je prva oklopnjača s barbetama C. i kr. mornarice poslije niza kazamatnih oklopnjača.

Njegovi glavni topovi (ukupno tri) dostigli su kalibar 305 mm, a nalazili su se u barbetama (oklopnim zdencima). Imao je samo jednog “polublizanca”, oklopnjaču “Kronprinzesin Erzherzogin Stefanie”, građenu u Trstu i naoružanu dvama topovima glavnoga kalibra¹¹.

Bojni brod “Monarch” bio je naprotiv prva C. i kr. oklopnjača s topovima u zatvorenim kulama. Zbog malih protežnosti i topova manjeg kalibra (240 mm) nego na brodovima “Rudolf” i “Stefanie”, klasificiran je kao brod za obalnu obranu (“Küstenverteidiger”), ali je ipak riječ o prvom suvremenom bojnom brodu habsburške mornarice. Osim četiri topa kalibra 240 mm u dvije dvocijevne kule imao je i šest kalibra 150 mm u kazamatu. Njegova dva blizanca, “Wien” i “Budapest”, građena su u Trstu. “Monarch” je bio u službi od 1898. do početka 1918., preživio je rat, ali je 1920. predan Velikoj Britaniji i uskoro izrezan¹².

Povijest brodova sagrađenih u Puli mogla bi ispuniti niz knjiga, ali je dovoljno istaknuti samo neke i njihovu ulogu u razvoju mornaričke tehnike i povijesti rata na moru. Tako su tri lake krstarice klase “Zenta”, građene potkraj XIX. stoljeća, djelovale u Kini u doba Bokserskog ustanka te u Prvom svjetskom ratu na Jadranu, gdje je “Zenta” izgubljena u kolovozu 1914. u jednostranom sukobu s cijelom francuskom flotom pred crnogorskom obalom¹³.

Transportni i istraživački brod “Pola” (sl. 6) proslavio je ime svog “rodnog” grada u raznim ekspedicijama, primjerice 1882./83. na Sjevernom ledenom moru, te od 1890. do 1893. na Sredozemlju, gdje je 28. srpnja 1891. izmjerena najveća dubina mora od 4.404 m (“Dubina Pola”). Topovnjača “Albatros” (sl. 7) poznata je po ekspediciji na Guadalcanal 1896., kada su urođenici napali iskrcanu skupinu i ubili nekoliko članova ekspedicije14. Mala krstarica “Kaiserin Elisabeth” iz 1890. (sl. 7) pretežito je plovila u prekomorskim misijama i izgubljena je 1914. u kineskim vodama, dok se u njemačkoj koloniji Tsing-tao branila protiv zajedničkog neprijatelja, japanskih oružanih snaga. Brza izvidnička krstarica “Admiral Spaun”, građena od 1908. do 1910., bila je prvi brod C. i kr. mornarice s turbinskim pogonom: dva turbinska sklopa tipa Parsons (ukupno šest parnih turbina, po dvije visoko i niskotlačne te dvije za krstarenje) pokretala su četiri vijka¹⁵. Bila je uzor za tri krstarice klase “Saida”, građene u Monfalconeu i Rijeci, koje su sudjelovale u skoro svim sukobima lakih snaga na Jadranu od 1914. do 1918., dok su veliki brodovi pretežito ležali na sidru.

Oklopni krstaš “Sankt Georg” (sl. 5) predstavljao je naprotiv zakašnjeli odgovor austrijskih brodograditelja na uspješnu, ali već zastarjelu talijansku klasu “Garibaldi” (ujedno veliki izvozni uspjeh: sagrađeno je čak deset jedinica za talijansku, japansku, argentinsku i španjolsku mornaricu¹⁶). Bio je, poput talijanskog suparnika, naoružan topovima raznih kalibara: s dva teška kalibra 240 mm, pet “poluteških” kalibra 190 mm, četiri kalibra 150 mm i brojnim manjim brzometnim topovima. U doba kad je dovršen Velika Britanija je već planirala gradnju puno snažnijih i bržih bojnih krstaša, a nju je uskoro slijedila i njemačka Carska mornarica. “Sankt Georg” je prije rata sudjelovao u prekomorskim diplomatskim i školskim misijama, a od 1914. nalazio se u sastavu Divizije krstarica u Boki kotorskoj, kao protuteža talijanskim i britanskim lakim krstaricama na južnom Jadranu. Poznat je i po ustanku mornara u Boki kotorskoj, kao jedan od brodova na kojemu su djelovali vođe pobune. Otpisan je i raspremljen u ožujku 1918., predan 1920. u Tarantu predstavnicima Velike Britanije, ali je izrezan u Italiji ¹⁷. Posljednji suvremeni površinski ratni brod sagrađen u pulskom Arsenalu bio je minopolagač “Chamäleon” iz 1913., koji je dostizao brzinu do 21 čvora i nosio do 300 mina.

U Puli su dovršavani i brodovi započeti u drugim brodogradilištima, jer su u Arsenalu bili bolje zaštićeni, poput bojnog broda “Szent Istvan” te krstarica “Helgoland” i “Novara”, dotegljenih iz Rijeke, koja u to doba nije smatrana sigurnom zbog relativne blizine bojišnice u Bosni i Hercegovini.

Već su spomenute njemačke podmornice koje su bile montirane u pulskom Pomorskom arsenalu, gdje su zatim građene i austrougarske podmornice preinačenog njemačkog tipa UB II te dvije od četiri jedinice manje uspješnog tipa Havmanden. Započeta je i gradnja velikih podmornica tipa Weser, klase Ub. 48, koje je prema njemačkim planovima gradilo brodogradilište Cantiere Navale Triestino (CNT) iz Monfalconea zajedno s budimpeštanskim riječnim brodogradilištem poduzeća DDSG, a sastavljane su u Puli. Podmornice Ub. 48 i 49 samo su djelomice dovršene do kraja rata, a kobilice “blizanki” Ub. 58 i 59 nisu ni položene. U Puli su od dijelova izrađenih u Budimpešti sastavljane i suvremene podmornice klase Ub. 101 (šest jedinica preinačenog njemačkog tipa UB III), ali također nisu dovršene.

Potkraj listopada 1918., predajom flote i luke predstavnicima Narodnog vijeća Države SHS iz Zagreba te potonućem zastavnog broda “Viribus Unitis”, koji je bio žrtva mine talijanskih ronilaca-diverzanata, prestaje austrijsko i austrougarsko razdoblje brodogradnje u Puli. Grad je uskoro okupirala talijanska vojska, a brodogradnja u Arsenalu i privatnom brodogradilištu Scoglio Olivi stagnirala je do poslije Drugog svjetskog rata.

Tablica 1: Lista gradnji i „pregradnji“ u pulskom Pomorskom arsenalu od 1856. do 1918. >>

Ivan Barbalić

Podmornice c. i kr. Mornarice izgrađene u Puli

Razvoj metalurgije, strojarstva i elektrotehnike doprinio je razvoju i gradnji čeličnih brodova te potakao ideju i o podvodnom brodu – podmornici. U prilog tome je išao i razvitak novog oružja – torpeda. U nekoliko industrijski najrazvijenijih zemalja javljaju se graditelji podmornica, te se prve upotrebljive podmornice uvode u Francuskoj 1893., Italiji 1896., SAD-u 1900., a Njemačka tek 1904. započinje graditi svoje prve podmornice.

Naime, utrka u pomorskom naoružanju početkom dvadesetog stoljeća diktirala je uvođenje ove potpuno nove vrste ratnog broda. Austro-Ugarska je vrlo kasno pristupila gradnji ove vrste borbenih jedinica, čemu je uzrok bio izrazito nepovjerenje i odbojnost prema toj “novotariji”. Ovdje treba naglasiti činjenicu da je još pedesetih godina devetnaestog stoljeća izvjesni W. I. Bauer iz Bavarske ponudio austrougarskoj mornarici mogućnost izgradnje jedne podmornice,  na što je Zapovjedništvo mornarice tada reagiralo vrlo spremno, tako da su bila osigurana sredstva, ali je na kraju taj pokušaj ipak propao i bio zaboravljen.

Godine 1905. voditelj Mornaričko-tehničkog odbora u Puli, priznati brodograđevni stručnjak,  nadinženjer Siegfried Popper predložio je svoj projekt podmornice koji bi – da je bio izveden – prema mišljenju nekih stručnjaka mogao konkurirati tada već poznatim podmornicama tipa “Holland” iz SAD-a kojima je donekle i sličila, s time da je Popperova podmornica imala i neke prednosti (toranj, ravnu palubu i uređaj za dovod svježeg zraka u uronjenom stanju i to pomoću specijalnog usisnika, a sličan je uređaj njemačka ratna mornarica primjenila tek tijekom drugog svjetskog rata). Dimenzije podmornice su bile: duljina 22,16 m; širina 3,78 m; istisnina 129,5-134,5 t. Pogon je bio na jedan benzinski motor 200 KS i elektromotor 70 KS; brzina 9,5/7 čv.; naoružanje se sastojalo iz 2 torpedne cijevi promjera 45 cm i ukupno 4 torpeda. Projekt nije bio prihvaćen te je konačno u svibnju iste godine Zapovjedništvo mornarice od renomiranih inozemnih brodogradilišta zatražilo ponude za izradu podmornica. U to je doba bilo već više raznih tehnički dotjeranih tipova podmornica  među kojima su se isticali oni Simona Lakea (SAD) koji su, među ostalim, bili namjenjeni i podvodnim radovima, zatim podmornice iz  brodogradilišta “Germania” (u Njemačkoj) i od Hollanda (SAD).

1) Podmornice U1, U2, U3, U4, U5 i U6

Nakon što je komisija austrougarske mornarice pregledala ponuđene projekte, odlučila je da se naruči ukupno šest prototipova podmornica i to po dva pokusna tipa “Lake”, “Germania” i “Holland”. Ugovori su potpisani 1907., a buduće podmornice su dobile oznake U1, U2, U3, U4, U5 i U6. Planirano je da, nakon što podmornice budu izgrađene i predane mornarici, uslijedi ispitivanje, te je u slučaju dobivenih pozitivnih rezultata trebalo naručiti cijelu seriju. Činjenica je da je Austro-Ugarska Monarhija ušla 1914. u Prvi svjetski rat s ovih 6 pokusnih podmornica,  dok ih je istodobno susjedna Italija imala dvedesetak.

Dakle, podmornice U1 i U2 izgrađene su u Pomorskom arsenalu u Puli, koji je bio dobro opremljen za takvu gradnju, iz dijelova izrađenih u SAD-u. Podmornice su doduše bili neveliki objekti, ali ipak vrlo delikatni, zbog čega se je i zahtjevala posebna stručnost, tako da je svaka gradnja trajala više godina. Prva podmornica U1 bila je predana Ratnoj mornarici u travnju 1911., a druga U2 u lipnju iste godine, dakle gradile su se oko 4 godine.

Ove su podmornice bile neobične po tome što su na dnu trupa imale ugrađena po dva uvlačiva kotača za vožnju po dnu mora, a na pramcu je bila jedna posebna komora iz koje je bio moguć izlaz ronilaca iz podmornice u zaronjenom stanju u svrhu obavljanja podmorskih radova. Kasnije, nakon što su bili ustanovljeni nedostaci, izvedene su neke izmjene. Tako je 1914/15. na obim podmornicama pramac bio preoblikovan, ugrađen je toranj, dodane su plutače s telefonima za spašavanje, kuke za podizanje podmornice, novi akumulatori, novi periskop i novi dizelski motori. Naime, oba benzinska pogonska motora američke proizvodnje nikad nisu postigla veću snagu od 560 KS, a bilo je ugovoreno 720 KS. Osim toga su ti motori bili loše izolirani te su propuštali plinove i benzinske pare, pa su bili vraćeni tvrtki “Lake”. Umjesto njih su 1915. godine ugrađeni dizelski motori tvrtke “Leobersdorfer Maschinenfabrik”. Novi su motori doduše bili manje opasni za zdravlje, ali su bili nepouzdani u radu – često su se kvarili.

Obje su podmornice prije Prvog svjetskog rata bile pokusni prototipovi, a za vrijeme rata su rijetko korištene kao borbene jedinice i uglavnom su služile za školovanje podmorničara (baza je bila u luci Veli Brijun).

Glavne karakteristike podmornica U1 i U2: jednostruki trup; istisnina 223/277; duljina 30,5 m; širina 3,62 m; pogon na 2 benzinska motora (od 1915.) 2 dizelska motora 720 KS / 2 elektromotora 200 KS; brzina: 10,3/6,0 čv; naoružanje: 3 torpedne cijevi 45 cm, 1 top 37 mm; posada: 3 časnika i 14 mornara; doplov: 950 Nm-6 čv /15 Nm-5 čv.; dubina ronjenja: 40 m.

Podmornice U3 i U4 koje su jednako kao U1 i U2 naručene kao pokusne, nisu doduše građene u pulskom Arsenalu, ali ih ipak navodimo radi cjelovitije slike stanja austrougarskog podorničarstva. Bile su nešto veće od U1 i U2. Početak gradnje je bio 1907., a završene su 1909. To su bile uopće prve podmornice austrougarske flote. Građene su u brodogradilištu F. Krupp AG, Germaniawerft u Kielu odakle su dotegljene u Pulu. Među prvih 6 pokusnih podmornica, ove su imale najbolja površinska plovidbena svojstva i bile su nešto prostranije i ugodnije za posadu. Međitim, bilo je problema s dubinskim kormilima koja su više puta bila modificirana u pulskom Arsenalu.

Glavne karakteristike podmornica U3 i U4: dvostruki trup; istisnina: 240/300 t; dimenzije: 43 x 3,8 x 2,95 m; pogon: 2 petrolejska motora po 300 KS / 2 elektromotora po 160 KS; brzina: 12/8,5 čv; naoružanje: 2 torpedne cijevi 45 cm, 1 top 7 cm, 1 brzometni top 3,7 cm; posada: 3/18 osoba;  doplov: 1200 Nm/8 čv. / 40 Nm/3 čv.; dubina ronjenja: 50 m

Podmornice U5 i U6 su isto tako kao i četiri ranije spomenute bile naručene kao pokusne. Mornarica ih je preuzela polovicom 1910. Niti one nisu izgrađene u Puli, ali ah prikazujem zato da se vidi s kojih je 6 podmornica Austro-Ugarska stupila u Prvi svjetski rat.

Bile su to jednotrupne podmornice koje su prema projektu Johna Hollanda iz SAD tamo u dijelovima proizvedene  i u Rijeci, u brodogradilištu licencionara Whiteheada, sastavljene, ali i donekle modificirane. No i kad njih je bilo problema zbog benzinskih motora kao i kod U1 i U2. Amerikanci su tada imali više povjerenja u benzinske motore.

Glavne karakteristike: jednostruki trup; istisnina 240/273 t; dimenzije: 32,4×4,2×3,9 m; pogon na 2 benzinska motora 500 KS / 2 elektromotora 230 KS; brzina 10,75/8,5 čv; doplov: 800 Nm-8,8 čv/ 48 Nm-6 čv; naoružanje: 2 torpedne cijevi 45 cm, 1 top 47 cm; posada: 4/15 osoba.

Whitehead je u vlastitoj režiji izradio jednu sličnu, ali poboljšanu podmornicu tzv. SS3 koja je po primopredaji Mornarici dobila oznaku U12.

Sve jedinice su 1915. ugradile dizelske motore.

2) Podmornica U10

Trup podmornice njemačkog tipa “B I” izgrađen je u brodogradilištu Germaniawerft u Kielu u Njemačkoj. Nakon završetka gradnje u veljači 1915., trup je rastavljen na tri dijela i vlakom dopremljen u Pulu gdje je ponovo sastavljen, dorađen i potpuno završno opremljen. U srpnju 1915. podmornica je uvrštena u sastav austrougarske podmorničke flotile.

3) Podmornica U11 (slična U10)

Trup podmornice izgrađen je u brodogradilištu A. G. Weser u Bremenu u Njemačkoj. Nakon završetka gradnje, trup je bio rastavljen na tri dijela i vlakom dopremljen u Pulu, gdje je završno opremljen. Podmornica je uvrštena u flotni sastav austrougarske Ratne mornarice u lipnju 1915.

4) Za podmornice U15, U16, U17 vrijedi slično kao i za U11, s time da su u sastav austrougarske Ratne mornarice uključene u listopadu 1915.

Glavne karakteristike: jednostruki trup; istisnina: 127/142 t; tip: B I; duljina: 27,8 m; širina: 3,15 m; brzina: 6,5/5,5 čv; pogon: 1 dizelski motor 60 KS / 1 elektromotor 120 KS; naoružanje: 2 torpedne cijevi 45 cm, 1 top 70 mm: doplov: 1200 Nm-4,9 čv. / 25 Nm-2,5 čv; posada: 2/14 osoba.

Ove podmornice su bile malene, skučene i zbog toga nisu bile omiljene kod posada, ali su bile vrlo pouzdane. U usporedbi s U1, U2, U3, U4, U5, U6 uočljiv je veliki napredak.

Podmornica sa oznakom U13, nije postojala, jer se broj 13 nije smatrao sretnim.

5) Podmornica U14

Radi se o bivšoj francuskoj podmornici “Curie”, koja je u prosincu 1914. bila potopljena pri pokušaju uplovljavanja u pulsku luku, te je bila podignuta. Budući da je to bila jedna nova, veća podmornica i s obzirom da nije bila teško oštećena, u pulskom Arsenalu je započet njezin hitan popravak i nakon 6 mjeseci, godine 1915. već je bila uvrštena u austrougarsku podmorničku flotu kao U14. Međutim, s obzirom da je austrougarska mornarica trebala jednu podmornicu te veličine za operacije na Sredozemlju, odlučeno je da se započne s njezinom daljnjom velikom  rekonstrukcijom. U tom amislu je ugrađen i novi toranj, kao što su ga imale njemačke podmornice. Dizelski motori su rekonstruirani, postavljen je i novi top većeg kalibra 8,8 cm,  lansirne staze sistema Drzewiecky zamijenjene su pouzdanijim Whiteheadovim, itd. Navedeni radovi završeni su u studeome 1916. Bila je to doista prva austrougarska podmornica sposobna za plovidbu u Sredozemnom moru. Poslije rata U14 je bila vraćena Francuskoj i Francuzi su je ostavili onakvom kakva je u pulskom Arsenalu bila rekonstruirana sve do 1928. tj. dulje od ostalih podmornica te serije i tek je tada raspremljena. To je još jedan dokaz visoke kvalitete rada pulskih brodograditelja.

Glavne karakteristike: izgrađena u Toulonu u Francuskoj; popravljena i rekonstruirana u Puli 1915/1916; dvostruki trup; istisnina: 410/552 t; dimenzije: 52 x 3,6 x 5,2 m; pogon: 2 dizelska motora 420 KS / 2 elektromotora  660 KS; brzina: 12,6/9,0 čv; naoružanje: 7 torpeda 45 cm, 1 top 8,8 cm; posada: 2/26 osoba; doplov: 1200 Nm-10 čv / 85 Nm-4,5 čv.

6) Podmornice U20, U21, U22, U23

To su bile jednotrupne podmornice tipa Holland, donekle slične onima kakve je riječko brodogradilište Whitehead, kao licencionar Hollanda iz SAD, već 1911./12., dakle prije rata, bilo izgradilo za Dansku ratnu mornaricu. Tada, uslijed nastale ratne situacije brodogradilište Whitehead nije smjelo graditi ništa što je bilo pod licencnim imenom Holland SAD, jer je SAD u to vrijeme bila neutralna zemlja. Stoga je osnovano novo poduzeće UBAG u Linzu u Austriji te su pojedini dijelovi izgrađivani u brodogrdilištu DDSG u Budimpeđšti i nakon toga su željeznicom dopremani u Pulu gdje su podmornice U20 i U23 bile sastavljane, odnosno U21 i U22 u riječko brodogradilište. Početak gradnje je bio polovicom 1915., a primopredaja se razvukla (zbog zakašnjele isporuke opreme i manjka materijala) do konca 1917., tako da ove podmornice nisu mnogo borbeno djelovale.

Glavne karakteristike: Tip Holland-Havmanden: jednostruki trup; istisnina: 173/210 t; dimenzije: 38 m x 3,64 m x 2,75 m; pogon: 1 dizelski motor 450 KS / 1 elektromotor 160 KS; brzina: 12/9 čv.;  doplov: 780 Nm-12 čv / 40 Nm-6 čv; naoružanje: 2 torpedne cijevi 45 cm, 1 top 7 cm, 1 strojnica 8 mm; posada: 3/15 osoba; dubina ronjenja: 50 m

7) Podmornice U27, U28, U29, U30, U31, U32, U40 i U41

Zapovjedništvo Mornarice se 1916. odlučilo na izgradnju podmornica tipa “B II” prema projektu njemačkog brodogradilišta AG Weser iz Bremena. Ove su podmornice bile veće od ostalih (osim U14) i bile su odgovarajuće i za ratne operacije na Sredozemlju. Trupovi su građeni u brodogradilištu DDSG u Budimpešti i zatim su vlakom u dijelovima željeznicom dopremljene u Pulu – i to U 27, U28, U40 i U41, a U29, U30, U31 i U32 u Rijeku. Tamo su bile sastavljane, dorađivane, opremljene i porinute u more. Kao i prije isporuka Mornarici je kasnila radi neredovitih isporuka dijelova opreme od subliferanata. Primopredaja je bila tijekom 1917, osim U41 koja je bila isporučena 1918.

Glavne karakteristike: Tip “B II”; dvostruki trup; istisnina: 272/306 t; dimenzije: 37 m x 4,4 m; pogon: 2 dizelska motora 150 KS / 2 elektromotora 140 KS; naoružanje: 2 torpeda 45 cm, 1 top 7,5 cm; posada: 5/14;  doplov: 6250 Nm-7,7 čv/ 20 Nm-5,1 čv.

8) Podmornice U43 i U47

U Puli je austrougarska mornarica 1917. preuzela i dvije podmornice Njemačke ratne mornarice istog tipa “B II”, no ove su bile u raspremi i u zapuštenom stanju te su hitno u pulskom Arsenalu osposobljene i uključene u austrougarsku flotu pod oznakama U43 i U47.

Podmornice U43 i U47 su bile slične U27, U28, U29, U30, U31, U32, U40 i U41, ali su 2 torpeda bila 50 cm, jedan top je bio 8,8 cm, te strojnica 8 mm.

Austrougarska podmornička flota imala je ukupno 27 podmornica. Nakon što je u svibnju 1915. Italija ušla u rat protiv Austro-Ugarske, od brodogradilišta Weserwerft-Bremen je osim obalnih podmornica hitno naručena dokumentacija za gradnju više podmornica istisnine 818/1183 t sa šest torpednih cijevi promjera 45 cm i topom 9 cm. Bile bi to U48 i U48, ali ove podmornce nisu dovršene do kraja rata.

Uz ove bile su naručene još dvije jedinice istog tipa – U58 i U59. Započeta je i gradnja tri od šest planiranih podmornica tipa “UB III”¹ istisnine 498/620 t, naoružanih s pet torpednih cijevi – ukupno s deset torpeda i jednim topom kalibra 100 mm, a još tri su podmornice bile naručene u Rijeci. Gradnja ovih novih podmornica bila je prekasno planirana.

Činjenica je da je samo 27 austrougarskih podmornica od čega šest pokusnih i jedna zaplijenjena protivnička uz 7 potopljenih (U3, U6, U12, U16, U20, U23 i U20) tijekom rata uspjelo potopiti 108 trgovačkih brodova s ukupno 196.102 BRT, te potopiti ili oštetiti niz protivničkih ratnih brodova. Podmornice koje su bile izgrađene, popravljene ili sastavljene u Puli – posebice U14 i veće podmornice tipa “U II” – u znatnoj su mjeri pridonijele uspjesima austrougarske flote koja je usprkos neprijateljskoj premoći uspijevala obraniti istočnojadransku obalu.

Potrebno je spomenuti i pedesetak podmornica Njemačke ratne mornarice koje su djelovale na Sredozemnom moru i na Jadranu, a stanoviti dio ih je također bio u dijelovima dopremljen u Pulu željeznicom i tu su u pulskom Arsenalu opet sastavljane i osposobljavane za plovidbu. Koncem rata 1918. prilikom priprema dijela tih njemačkih podmornica za dugu plovidbu do njemačkih sjevernomorskih luka, Arsenal je opet  pomogao pri njihovu opremanju.

¹ Tip “UB III” poslužio je kao uzor za gradnju podmornica tipa VII, tj. najbrojnije njemačke klase podmornica u Drugom svjetskom ratu.