U povodu 150. obljetnice c. kr. Istarske državne željeznice donosimo dijelove opisa vožnje vlakom u Istri 1878. g. , iz knjige:
„Istrien. Ein Wegweiser längs der Küste, für Pola und das Innere des Landes. Triest 1878. (Istra. Vodič duž obale. Pula i unutrašnjost. Trst 1878.), poglavlje V. „Željeznica od Pule do Divače, s izletima u unutrašnjost Istre“.
Knjiga je objavljena 1878., dakle dvije godine nakon otvaranja pruge, i služila je kao prvi vodič za goste koji se voze tom prugom (iz Austrije u smjeru Pule). Opisi su živopisni, zanimljivi, s važnim pojedinostima o posebno zahtjevnim dionicama pruge, izgradnjom sustava vodoopskrbe (što je bilo veliki problem – zbog krškog terena), opisom tunela Borut, historijskim detaljima koji danas ne postoje (npr. mlinovi na Mirni, omnibusi na želj. postaji i dr.) i opisima gradova duž pruge.
Kratak opis cijele pruge:
Glavna željeznička pruga odvaja se od Južne željeznice na južnom kraju kolodvora Divača i isprva se uspinje prema Rodiku, najvišoj točki trase na nadmorskoj visini od 539 metara. Prelazeći preko krške visoravni, stiže do kolodvora Hrpelje-Kozina, a zatim nastavlja padinama doline Klanica prema Podgorju i dalje prema Rakitovcu. Prolazeći kroz Buzet i Roč – dijelom uz strme stijene – dolazi do Lupoglava. Razvodnica između rijeka Mirne (Quieto) i Pazinčice (Foiba) svladava se tunelom dugim 340 metara <tunel Borut>; nakon prolaska kroz Borut i Cerovlje, pruga stiže do kolodvora Pazin. Nakon još jednog uspona na nadmorsku visinu od 370 metara, pruga se kontinuirano spušta do Pule, smještene na nadmorskoj visini od 2 metra.
(u knjizi je pruga opisana iz smjera Divače prema Puli; ja izdvajam dijelove opisa u obrnutom smjeru – kako vozi naš vlak):
1. Opis pruge od Buzeta prema Divači:
…Dok napuštamo kolodvor Buzet, zelene doline i brežuljci dugo ostaju u vidokrugu, a željeznička pruga – prateći smjele zavoje i oštre okuke – prolazi preko strme, krševite stijene gdje se s desne strane ne vidi ništa osim kamena. Izgradnja ove dionice bila je osobito zahtjevna zbog geološke anomalije: golem sloj škriljevca – smješten između vapnenačkih formacija – izbijao je na površinu i nalazio se u stanju gotovo neprekidnog pomicanja. Stoga je bilo potrebno izvesti niz sustava odvodnje – sustava koji su zahtijevali osobito pažljivu prilagodbu lokalnim uvjetima, s obzirom na to da je željeznička pruga, prateći obronke planine, često iziskivala izgradnju nasipa visine od 30 do 40 metara, a na jednom mjestu čak i 80 metara. Dodatan izazov pojavio se na mjestu gdje je pruga presijecala kranjsku pokrajinsku cestu koja se uspinjala iz doline; nagib je bio toliko strm, a mogućnosti za produljenje trase pruge toliko ograničene, da je za razdvajanje kolosijeka od ceste bio potreban široki zavoj dug gotovo 800 metara.Oštrim zavojem udesno željeznica presijeca padinu prolazeći kroz duboki usjek u stijeni. Ugodan pogled na doline ispod odjednom nestaje kao čarolijom; okružena stijenama i svladavajući jednu za drugom hridi, pruga se strmo uspinje prema najpustijem dijelu visoravni Čićarija.
2. Opis pruge jugoistočno od stanice Buzet (Počekaji):
Raspadalica – opis izgrađenog potpornog zida jugoistočno od stanice Buzet (Počekaji)
…Odvažno trasirana – poput velike planinske željeznice – pruga se sada vijuga obroncima strmih, kamenitih vrhova, svladavajući znatan uspon kako bi naposljetku dosegnula greben. Izgradnja te dionice i onoga što je slijedilo predstavljala je najveći izazov u razvoju željeznice, no problem je riješen uz iznimnu domišljatost. Nakon prolaska pokraj okomite stijene – koja pruža tek kratak pogled u duboku, plodnu dolinu – stiže se na brižno obrađenu visoravan; dok se vlak uspinje, putnici uživaju u sve očaravajućim panoramskim pogledima na zelene doline i valovite grebene, gdje igra krškog krajolika i plodnih dolina stvara fascinantan i osebujan kontrast.
Sada se dolazi do tehnički vrlo interesantne dionice – točke koja je predstavljala najveći izazov pri izgradnji pruge: golemog odrona stijena (Felssturz) Raspadalica /Raspodalica. Riječ je o znatnom udubljenju u terenu, dugom otprilike 250 metara, koje se tijekom stoljeća ispunilo masama stijena i kršja – ulomcima koji su se djelomično ponovno povezali s glinom. Izuzetno obilne oborine nestaju na tom području kao kroz sito, neumorno probijajući podzemni put između stijenskih ulomaka i omekšale gline; taj proces narušava varljivu stabilnost naslaga kršja, uzrokujući klizanje i urušavanje masa koje se nalaze iznad njih.
Za svladavanje ovog terena bile je potrebno izradit kamene konstrukcije duge 1000 metara, koje su dosezale dubinu i do 14 metara; štoviše, bili su potrebni znatni nasipi i pomno izvedeni radovi na odvodnji. Vlak se pažljivo kreće tom trasom i naposljetku stiže do najviše točke te strmine koja, poput golemog zida, dijeli Istru od ostatka kopna.
Pogled na plodne doline – smještene 400 metara niže, kojima poput srebrnih vrpci vijugaju rijeka Mirna/Quieto i njezini pritoci – dojmljivo je lijep. Pred nama se prostire splet planina i dubokih klisura, skladno prošaran crkvama, selima i gradićima. Uočavaju se šarmantni gradić Pinguente, smješten na osamljenom stožastom vrhu, kao i Lindar, Draguć i Motovun ( Lindaro, Draguch i Montona); iza tog krajolika, koji se ističe bogatstvom zelenih nijansi, na obzoru se nazire svjetlucava morska crta.
Nedaleko od sela Počekaji, vlak se zaustavlja na postaji Buzet/Pinguente.
Počekaji je malo, neznatno selo, no – zahvaljujući veličanstvenom pogledu na cijeli istarski poluotok, koji se odavdje otvara prema cijelom poluotoku Istra, gotovo jednako kao i pogled s Učke – zasigurno predstavlja najzanimljiviju dionicu na cijeloj željezničkoj pruzi. Jednako je impresivna i strma dionica pruge usječena u stijenu; nemoguće je ne diviti se golemim inženjerskim pothvatima koji su omogućili željeznici da probije put do svog odredišta. Nažalost, konfiguracija terena nije dopuštala da se kolodvor smjesti bliže šarmantnom gradu Buzet/Pinguente; umjesto toga, on se nalazi točno nasuprot gradu, od kojeg ga dijeli duboka i široka dolina. Cesta koja se spušta niz planinsku padinu, prelazi dolinu i penje se prema gradu duga je gotovo milju. Put do tamo prilično je naporan, no trud se svakako isplati. U dolini se preko mosta iz ranog srednjeg vijeka prelazi rijeka Mirna/ Quieto – koja je na tom mjestu još uvijek tek potok – nakon čega slijedi uspon na stjenovito brdo visoko gotovo 300 metara, na kojem se smjestio utvrđeni grad Buzet/Pinguente, nalik na tvrđavu. I ovdje se susrećemo s legendom o Kolhiđanima…
3. pogled na dolinu Mirne i opis mlinova na Mirni:
U proljeće cijelim krajem – koji blista u najljepšim nijansama zelene – protječu brojni potoci što se ulijevaju u rijeku Mirnu/ Quieto, brzo je pretvarajući u snažan vodotok. Iako gotovo svi ljeti presuše, Mirna zadržava dovoljan protok za pokretanje mlinova; štoviše, duž njezinih se obala nalazi trinaestak mlinova. Svi oni potječu iz vremena prije nekoliko stoljeća, a njihovi su mehanizmi – nažalost – ostali jednako zastarjeli.
4. …Dok se na drugoj strani doline ukazuje gradić Roč – Rozzo – djelomično u ruševinama – pogled privlače krške litice koje se sada nadvijaju u neposrednoj blizini; osobito za kišnih dana pruža se veličanstven prizor golemog vodopada. Ogromna količina vode obrušava se iz velike špilje, kaskadno se spuštajući niz stjenovite padine u dolinu. Usred tih prizora koji se neprestano mijenjaju, naposljetku se stiže do postaje Roč -Rozzo.
5. Postaja Lupoglav (Mahrenfels).Iako ovdje snažno dolazi do izražaja sumorna narav krša – pri čemu potok Tassello <provjeriti naziv>, mjestimice potpuno nestaje – to područje ipak nije lišeno slikovitosti. Obiluje raslinjem koje buja pod zaštitnim bedemom visoravni Ćićarije, a strme padine tog gorja također su gusto obrasle tamnom šumom.
Nedaleko od mjesta nalazi se dvorac Lupoglav – ili Mahrenfels – koji je nastao u ranom srednjem vijeku kao vrsta pogranične utvrde i uporišta; svojom starošću privlači pozornost. Riječ je o neatraktivnoj, masivnoj građevini četvrtasta tlocrta okruženoj visokim zidinama, koja više nalikuje velikom vlastelinskom imanju nego dvorcu. Mahrenfels je bio jedan od najbolje utvrđenih dvoraca u Istri; njegovo je imanje nekoć obuhvaćalo istoimeno selo koje je, međutim, potpuno uništeno nakon brojnih ratova u 17. stoljeću. Obližnja sela Dolenja vas i Gorenja vas – koja se često i pogrešno nazivaju imenom Lupoglav – nastala su tek kasnije.
… Nedugo nakon Lupoglava krajolik ponovno postaje pust krški teren kojim željeznica prolazi dok se postupno uspinje prema planinskom lancu Čičarije, koji se uzdiže poput golemog bedema. Ipak, s desne se strane ubrzo otvara prostrana i duboka kotlina – zeleni tepih livada omeđen strmom padinom; visoko gore, na njezinim šumovitim i stjenovitim istakama, naziru se ruševine stare turske utvrde Beligrad <provjeriti naziv>, nalik orlovu gnijezdu. Još dalje, na rubu goleme terase, uočavaju se kućice sela Semić – smještene poput ptičjih gnijezda na najvišim vrhovima šumovitih, kamenitih planina.
Što krajolik s ove strane pruge postaje slikovitiji, to je oštriji kontrast kada se pogled svrne na lijevu stranu tračnica. Riječ je o pustom predjelu koji se uz prugu proteže na znatnoj udaljenosti u obliku blagih brežuljaka – krajoliku koji poput kamene divljine strši usred živahne, životvorne regije Tassello. Nadaleko i naširoko nema ni ljudskog prebivališta, ni živog bića, a jedva da se može naći koje stablo ili grm....
6. < zanimljiv opis pruge prema Borutu – iz smjera Pule – i tunela Borut):
… Željeznica se blagim usponom vijuga padinom doline Fojbe prema planinskom grebenu koji – odvajajući se gotovo pod pravim kutom od visoravni Ćićarije – stoji izravno na putu pruge. Taj greben čini razvodnicu između rijeka Mirne/Quieto i Fojba. Potonja, kao što je već spomenuto, povremeno nabuja takvom silinom da su za željeznicu morale biti izgrađene znatne zaštitne građevine kako bi ona odoljela i samoj rijeci i njezinim pritocima.
Krajolik s obje strane željezničke pruge djeluje privlačno. Nema više ni traga krškom terenu jer debeli slojevi „tassella“ prekrivaju tlo, omogućujući bujnoj vegetaciji da uspijeva.
Ubrzo nakon prolaska kroz selo Borutt/ Borutto, pruga nestaje u tunelu i ostavlja za sobom valovite brežuljke; ponovno izlazi na drugoj strani planine kako bi prešla krajolik duboko ispresijecan jarugama.
Tunel Borutt/ Borutto
Tunel Borutt jedini je tunel na cijeloj pruzi; cijelom svojom dužinom od 340 metara obložen je prekrasnim bijelim vapnencem. Vlak kroz njega klizi blagim nizbrdnim nagibom, no izlaskom na otvoreno ponovno počinje uspon; trasa koja prolazi kroz iznimno razveden teren zahtijevala je goleme zemljane radove. Pruga prolazi kroz nekoliko zanimljivih usjeka u stijenama i preko golemih nasipa – visokih 35 i 37 metara – kojima se premošćuju klanci u škriljevcima, a riječ je o građevinama razmjera kakvi se obično susreću samo na najzahtjevnijim željezničkim dionicama.
Ova ruta pobuđuje veliko zanimanje ne samo kod tehničara, već i kod ljubitelja prirode. Pred očima se otvaraju predivni vidici; naselja Hum/Colmo i Lesischine ugodno se ističu usred zelenih dolina i šumovitih brežuljaka, a kada se dosegne velika petlja – koju željeznica, naglo se uspinjući, mora svladati kako bi stigla do Lupoglava – pogled udesno postaje uistinu očaravajuć. Pred promatračem se u svoj svojoj veličanstvenosti uzdiže veličanstvena Učka/ Monte Maggiore, okružena pripadajućim planinama i brežuljcima; pogled seže duboko u dolinu Čepićkog jezera koja se širi; nazire se niz brežuljaka što omeđuju jezersku kotlinu s južne strane, okupanih blagim zelenim tonovima, a iza njih, u plavetnilu daljine, vide se planinski vrhovi otoka Cresa.
Ipak, taj iznenađujući pogled izdaleka traje tek nekoliko trenutaka, jer što se vlak više približava Lupoglavu, to se pogled sve više gubi, sve dok sasvim ne nestane na samoj osamljenoj postaji.
7. Postaja Cerovlje / Ceruglie
Samo mjesto Cerovlje maleno je i neznatno selo od tek nekoliko kuća, smješteno na raskrižju poštanskih cesta koje vode iz Buzeta/Pinguente i Rijeke/Fiume. Stanovništvo je slavenskog podrijetla i bavi se prvenstveno poljoprivredom, iako zemlja daje tek skromne prinose. Postajasadrži zanimljive sustave namijenjene prikupljanju vode i njezinu usmjeravanju prema samom objektu.
8. Postaja Sv. Petar u Šumi / S. Pietro in Selve– ili, prema starom njemačkom nazivu, „S. Peter im Walde“ – selo je sa šezdesetak do sedamdeset kuća razasutih među maslinicima i brežuljcima obraslim vinovom lozom. Mjesto se može pohvaliti malom crkvom, a ime je dobilo po njemačkom samostanu – danas u ruševinama – koji je utemeljio grof Meinhard od Gorice i Istre; u tom se samostanu nalazilo grobno mjesto te grane grofova od Gorice, iako od njihovih nadgrobnih spomenika već odavno nije ostalo nikakva traga.
– dio opisa Vodnjana/ Dignano:
Zrak u Vodnjanu/ Dignanu iznimno je zdrav i posve lišen uvjeta koji pogoduju nastanku vrućice, zbog čega je Ratna mornarica ovdje osnovala podružnicu bolnice za osoblje koje pati od vrućice (malarije). U tu je svrhu preuređen nekadašnji kapucinski samostan, koji se odlikuje prostranim prostorijama i prekrasnim vrtom.